Dugi niz godina Europska unija igrala je u sjeni NATO-a i oslanjala se na američke vojne kapacitete kao garanciju sigurnosti. No, svijet se mijenja, a s njim i političke i sigurnosne paradigme. Posljednjih godina svjedočimo ozbiljnim političkim potresima u transatlantskim odnosima, posebno otkako je Donald Trump zasjeo u Bijelu kuću i započeo svojevrsni lov na međunarodne saveze, koje je optuživao za parazitiranje na američkoj vojnoj moći i budžetu.
Trumpov skeptični odnos prema NATO-u bio je jasan već u prvom mandatu, kada je prijetio povlačenjem SAD-a iz Saveza, uskratom pomoći članicama koje, po njegovim riječima, “ne plaćaju dovoljno za vlastitu obranu” i zahtijevao da izdvajanja za obranu dostignu čak pet posto BDP-a. Iako je generalni tajnik NATO-a Mark Rutte spreman na kompromis od tri posto, mnoge europske države jedva dosežu dogovorenih dva.
Istovremeno, rat u Ukrajini brutalno je razotkrio koliko je europska vojna samostalnost na klimavim nogama. Dok su američke baze, logistička podrška i oružje stizali u Evropu, postalo je jasno da Unija nema dovoljno vlastitih kapaciteta da se suoči s velikim sigurnosnim prijetnjama bez oslanjanja na SAD.
Upravo zbog toga, Njemačka i Francuska intenzivirale su inicijative za stvaranje zajedničkih vojnih sposobnosti i razvoja europske vojske pod radnim nazivom European Treaty Organization (ETO). Ideja je da ovaj projekt ne bude zamjena NATO-u, nego čvrsta evropska platforma koja bi djelovala u okvirima europskih interesa, bez straha od nepredvidivih odluka iz Washingtona.
Za razliku od NATO-a, u kojem svoje članstvo imaju i SAD i Kanada, ETO bi bio vojno-politička struktura fokusirana isključivo na europski kontinent, njegove prijetnje i prioritete. To podrazumijeva razvoj vlastitih vojnih snaga, veće povezivanje vojnih industrija, kao i kreiranje neovisne sigurnosne politike prema Rusiji, Kini i Bliskom istoku.
Ipak, put do stvaranja ETO-a nije nimalo jednostavan. Unutar same Europske unije postoje duboke podjele. Poljska i baltičke zemlje otvoreno izražavaju strah od ruske prijetnje i jasno poručuju da ne žele vojnu sigurnost bez Amerikanaca. S druge strane, Pariz i Berlin nastoje stvoriti vojni savez koji ne bi ovisio o Bijeloj kući i Trumpovim ili Bidenovim kapricima.
Dodatnu dozu kompleksnosti daje Turska, članica NATO-a, ali ne i EU, koja želi zadržati ključnu vojnu ulogu na kontinentu. Erdogan otvoreno nudi vojnu i stratešku suradnju, ističući tursku vojsku kao devetu najsnažniju oružanu silu na svijetu, ispred Italije, Njemačke i Izraela.
Geopolitička realnost Europe danas zahtijeva redefiniranje sigurnosne arhitekture. Hoće li Europska unija konačno preuzeti odgovornost za vlastitu sigurnost, ili će i dalje igrati pod tuđim kišobranom, pitanje je na koje će odgovor donijeti godine koje dolaze.
Trump, koji i dalje koketira s idejom povratka u Bijelu kuću, mogao bi dodatno zakomplicirati stvari. Njegovo uvjerenje da Amerikanci ne trebaju biti svjetski policajci otvara prostor za jačanje europskih vojnih projekata. No, ostaje vidjeti hoće li Unija imati dovoljno političke hrabrosti i ekonomskih kapaciteta da projekt poput ETO-a izvuče iz faze ideje u fazu realizacije.
Jedno je sigurno — geopolitička ravnoteža na Starom kontinentu više nikad neće biti ista.
