Ako postoji nešto gore od otvorene blokade evropskog puta Bosne i Hercegovine, onda je to licemjerna blokada – ona upakovana u proceduralne fraze, lažne sukobe i unaprijed dogovorene svađe. Današnji uslov ministara iz RS-a u Vijeću ministara BiH nije incident.
Nije ni iznenađenje. To je nastavak dugog, prljavog kontinuiteta u kojem SNSD i HDZ evropske zakone koriste kao taoce, a državu kao kulisu za vlastite političke dilove.
Poruka je brutalno jasna: nema zakona dok mi ne kontrolišemo funkciju glavnog pregovarača. Nema VSTV-a, nema Suda BiH, nema evropskog puta – osim ako se ključna odluka ne vrati tamo gdje je kontrola sigurna, daleko od Predstavničkog doma, daleko od javnosti, daleko od bilo kakvog stvarnog političkog pluralizma. Drugim riječima, Evropa može čekati, ali stranački interesi ne mogu.
Trojka, sa svim svojim slabostima, barem pokušava zadržati minimum institucionalnog smisla insistiranjem da se glavni pregovarač bira u Parlamentu. Upravo zato im se SNSD i HDZ suprotstavljaju. Parlament znači neizvjesnost. Parlament znači raspravu. Parlament znači mogućnost da se plan izjalovi. A to je luksuz koji ove dvije stranke sebi ne mogu dozvoliti.
Vratimo se na famozni 2. decembar. Tada je javnost gledala politički teatar u kojem su ministri SNSD-a rušili dnevni red, dok je Staša Košarac teatralno optuživao Davora Bunozu za kašnjenje materijala. Danas je jasno ono što je tada bilo samo politički instinkt: to nije bila svađa, to je bila proba. Generalna proba za današnji scenario.
Jer u realnom političkom svijetu, ministar iz HDZ-a ne “griješi” na ključnim zakonima bez saglasnosti vrha stranke. I u realnom političkom svijetu, SNSD ne ruši evropske zakone zbog papira koji je stigao prekasno. To rade samo kada im odgovara – i samo kada znaju da igraju u istom timu.
Košarac je tada, dok je navodno napadao HDZ, zapravo izgovorio ono što HDZ ne može javno reći: da se Ured glavnog pregovarača ne smije formirati prije nego što se imenuje sam pregovarač – i to u Vijeću ministara. To je bio politički poklon HDZ-u, umotan u lažnu galamu. SNSD je odradio prljavi posao, HDZ je šutio, a javnost je dobila predstavu.
Danas je maska pala. Uslov ministara iz RS-a savršeno se uklapa u interese HDZ-a BiH. Nema više potrebe za glumom. Dogovor je potvrđen. SNSD i HDZ još jednom su pokazali da zajedno diktiraju političku dinamiku u državi, bez obzira na to kako se javno predstavljaju.
Oni ne vode državu. Oni njome trguju.
Evropski zakoni za njih nisu reformski alat, nego pregovaračka valuta. VSTV i Sud BiH nisu stubovi pravne države, nego poluge pritiska. A evropski put nije strateški cilj, nego sredstvo za očuvanje kontrole nad sistemom u kojem odgovornost ne postoji, a institucije služe samo kao dekor.
I tu dolazimo do suštine: SNSD i HDZ se Evrope boje. Ne deklarativno – deklarativno je svi vole – nego suštinski. Boje se sistema u kojem pravosuđe funkcioniše. Boje se transparentnosti. Boje se gubitka monopola nad ključnim imenovanjima. Zato evropski put mora biti spor, kontrolisan i stalno uslovljen.
Sve ostalo je dimna zavjesa.
Dok oni režiraju svađe, građani gledaju kako im se budućnost pretvara u seriju beskonačnih političkih ucjena. Dok oni dogovaraju nadležnosti, država stoji u mjestu. Dok oni govore o procedurama, suština se sistematski uništava.
Ovo više nije ni politika, ni kriza, ni blokada. Ovo je model vladanja. Model u kojem se sve važno drži na ledu dok se ne zadovolje interesi uskog kruga ljudi. Model u kojem se Evropa koristi kao izgovor, a ne kao cilj.
I dok god SNSD i HDZ budu imali moć da zajedno povlače ručnu kočnicu, Bosna i Hercegovina neće stajati pred vratima Evropske unije – ona će stajati u hodniku, kao talac dvije stranke koje su od države napravile vlastiti pregovarački čip.
