-Bosna i Hercegovina je postala rupa bez dna – država u kojoj korupcija, laž i licemjerje ne samo da postoje, nego se slave i glorifikuju.
Dok narod preživljava u redovima za osnovne životne potrepštine, dok djeca gledaju kroz prozor i pitaju zašto nema hljeba, politička kasta se valja u luksuzu, drogirana moći, bahatošću i bezobrazlukom koji prelazi svaku mjeru.
Ovdje ne postoji sistem. Ovdje postoji kartel, pljačkaški savez koji je ukrao sve što vrijedi, a građanima ostavio samo prašinu i iluziju pravde.
U tom cirkusu, Faćo – Amir Pašić – nije heroj po konvencionalnim standardima, ali je jedini koji je imao hrabrosti da kaže ono što svi mislimo. Njegove psovke jesu brutalne, šokantne i nepristojne – ali one su simptom bolesti društva koje je istruhlo iznutra. Svaka njegova riječ, koliko god gruba bila, odjek je narodne nemoći, odjek istine koju se političari boje izgovoriti naglas. Jer istina danas boli više nego ikad.
I eto, umjesto da se bave krađom miliona, umjesto da istražuju i procesuiraju stvarne lopove, Trojka koristi „pokrivenu“ novinarku Rabiju da „spengaju“ Faću. Zašto? Jer on im opasno trese fotelje. Njegove psovke su znak da narod više ne trpi, znak da ne vjeruje više u njihove predstave i u njihove lažne moralne pridike. Svi znamo da niko ne podržava psovke, ali zar je veći grijeh Faćin jezik od miliona koje su ukrali političari, a za koje niko nije ni pogledao preko ramena?
Zar je psovka veća prijetnja od lopova koji su opljačkali ovu zemlju do korjena?
Rabija je samo kolateralna žrtva ove prljave igre moći, sredstvo da se prikaže „snaga pravde“ dok istinska pravda stoji vezana lancima, dok lopovi i kriminalci slobodno šeću, smiju se i dižu čaše od skupog kristala dok narod puca po šavovima. Faćo je rekao ono što niko drugi nije – istinu o pljački, o krađi, o pohlepi i laži.
Njegova psovka je metak koji pogađa u srž trule institucije. I zato ga gone. Ne zbog riječi, nego zbog istine koju one nose.
Ramo vodi policiju, njegov sin upravlja zatvorima, oko njih se šepure „ratni heroji“ koji su postali poslovni magnati i politički pajtaši. Konaković i njegova NiP mašinerija odavno nisu promjena, nego novo lice iste pohlepe. Svaka njihova akcija pretvara se u skandal, svaka njihova odluka u privatni biznis, svaki njihov potez u odraz pohlepe. Kradu od betona, od asfalta, od znoja radnika i poreza sirotinje. I sve to dok se na televizijama drže moralne pridike, glumeći pravednike dok narod pati.
Društvo je mrtvo. Moral zakopan. Pravda je rasuta po prašini. Narod šuti, klima glavom, postao saučesnik vlastite propasti. Oni su stvorili državu po svojoj slici – zemlju lopova, šarlatana i licemjera. Dok narod tone u siromaštvo, njihova djeca voze blindirane džipove, njihovi ministri jedu od zlatnih tanjira i pjevaju pjesme o poštenju. I svi glume da je to normalno.
Vrijeme je da prestanemo glumiti lude. Vrijeme je da kažemo: dosta! Dosta laži, krađe i ponižavanja. Nismo stoka koju vode na klanje kad im zatreba predstava. Nismo kulise u njihovom teatru nepravde. Faćo je rekao naglas ono što svi mislimo. Psovka mu je oružje, istina metak.
Oni se boje istine, boje se naroda koji ne šuti, boje se da tiha masa eksplodira.
Dok narod šuti, lopovi i prevaranti vladaju. Dok narod ćuti, pravda je mrtva, a institucije zatrovane. Ali Faćo je znak da bijes postoji, da se istina ne može zauvijek gušiti. Vrijeme je da se probudimo, da se više ne povlačimo. Vrijeme je da kažemo: dovoljno! Faćo psuje, a političari? Oni nas vode u propast, a njihova psovka je samo odraz trulog moralnog bankrota.
Dosta je! Dosta je laži, prevare, pljačke i licemjerstva. Vrijeme je da narod preuzme stvar u svoje ruke. Faćo je hrabar. Političari su kukavice. Ako ne stanemo zajedno, bit će prekasno. Učimo od Faće – vičimo, psujmo, borimo se za pravdu, jer dok šutimo, oni nas ubijaju iznutra.
Faćo je više od slučaja — on je ogledalo
Ono što možemo zaključiti,Faćino hapšenje i sve ono što je uslijedilo ne smije se svesti samo na „osudu psovke“ ili „odbranu novinarke“. To je test integriteta sistema.
Pokazuje koliko su brzo institucije spremne djelovati kada to odgovara nekoj političkoj logici, i koliko sporo (ili nimalo) djeluju kada se dodirne tok novca i interesa. Dok narod još jednom guta predstavu „pravde“, elita nastavlja obići stvarnost oko svojih miliona.
Ako želimo demokratsku državu — potrebna nam je dosljednost: zakon koji nije selektivan, država koja kažnjava zloupotrebu moći bez obzira na stranačku ili ličnu pripadnost, i javna rasprava koja ne pretvara žrtve i aktere u rekvizite u političkoj utakmici.
Faćo je razljutio javnost svojom riječju. Ali pitanje koje ostaje — i koje traži odgovor od institucija, novinara i građana — glasi: Zašto zakon pogađa psovku brzo, a ne milionske pronevjere godinama?
Dok ne dobijemo iskrene odgovore, svaka brzinska operacija protiv glasova kao što je Faćo će mirisati na predstavu režije, a ne na pravi postupak pravde.
Kamo sreće da smo toliko uređena država pa da se kren u lov na velike ribe, a male bi već i same pale!
