Digitalni signal u Bosni i Hercegovini ponovo je žrtva političkih obećanja bez pokrića, neodgovornosti nadležnih i potpuno neozbiljnog pristupa prema projektu koji je trebao biti završen još prije deset godina.
Nakon niza rokova koji su se nizali i rušili jedan za drugim, zvanično je potvrđeno: ni 2025. neće biti godina u kojoj će BiH ući u digitalnu eru. Umjesto toga, pomjeranje roka ide sve do sredine 2026. godine — još jedna groteskna epizoda u beskrajnoj trakavici zvanoj digitalizacija.
Ministar Edin Forto i zagrebačka firma OIV dobili su posao vrijedan 25 miliona KM, formalno potpisan još 3. januara 2024. Ako se iko nadao profesionalnosti, transparentnosti i poštivanju ugovora, sada je dobio konačan dokaz da to treba zaboraviti. Obaveza je bila jasna: DVB-T2 signal u cijeloj BiH morao je biti pušten 27. maja 2024. Ništa od toga se nije desilo.
Umjesto toga, Forto je naknadno uvjeravao javnost da će signal proraditi bar u većim gradovima — Sarajevu, Mostaru i Banjoj Luci — do 1. jula. Ni to se nije desilo. Uslijedila je nova runda obećanja, pa je građanima obećan 3. decembar kao “definitivni” datum. Međutim, umjesto signala, 2. decembra — dan prije krajnjeg roka — Forto i Uprava OIV-a potpisuju dodatak ugovoru i tiho, bez imalo odgovornosti, produžavaju rok za još više od godinu i po dana.
Dok OIV tvrdi da je isporuku opreme završio u februaru i da je većina uređaja instalirana i puštena u rad, građani i dalje gledaju televiziju preko zastarjelih sistema, dok BiH ostaje posljednja evropska država bez zemaljskog digitalnog TV signala. Fortine izjave o “napretku”, “realizaciji” i “tehničkim izazovima” sada izgledaju kao tragikomična politička propaganda koja ne može sakriti činjenicu da projekt kasni godinama, da se rokovi krše bez posljedica i da niko od nadležnih nema ni minimum odgovornosti prema javnosti.
Posebno je porazno što je informacija o produženju roka prošla gotovo nezapaženo, bez ozbiljnog medijskog interesa, kao da je normalno da se višemilionski državni projekti prebacuju u narednu godinu — pa u još jednu — bez ikakvih sankcija i bez ičije ostavke.
Ono što OIV naziva “okolnostima koje se nisu mogle predvidjeti” javnost je već naučila čitati kao standardni birokratski izgovor, dok se stvarni razlozi za višestruke promašaje prešućuju. Sve to ostavlja gorak dojam da je digitalizacija u BiH poligon za politička obećanja i alibi projekte, a ne stvarni tehnološki iskorak.
Građani BiH ponovo su stavljeni na čekanje — ne prvi, a vjerovatno ni posljednji put — dok Evropa gleda u čudu kako se država i dalje bori sa procesom koji je ostatak kontinenta završio prije gotovo deceniju.
