Bosna i Hercegovina, zemlja čiji su mir i sigurnost ionako konstantno pod političkim pritiscima, sada se suočava s još jednom institucionalnom pukotinom – onom unutar vlastitih Oružanih snaga.
Generalpukovnik Gojko Knežević, načelnik Zajedničkog štaba OSBiH, odbio je izvršiti direktnu zapovijed ministra odbrane Zukana Heleza, čime je ne samo prekršio lanac komandovanja, nego i ozbiljno uzdrmao temelje profesionalizma i jedinstva u jedinoj državnoj oružanoj formaciji.
Ono što je bilo gotovo nezamislivo u posljednje skoro dvije decenije postojanja OSBiH – da general otvoreno sabotira zakonitu naredbu civilnog autoriteta – dogodilo se 12. maja 2025. godine. Ministar Helez je izdao jasnu zapovijed: osobama za kojima je Sud BiH raspisao potjernice – Miloradu Dodiku, Nenadu Stevandiću i Radovanu Viškoviću – treba zabraniti ulazak u vojarnu Kozara u Banjoj Luci. Riječ je o osobama koje se terete za narušavanje ustavnog poretka države. Umjesto izvršenja, uslijedila je tišina. Tačnije – tiha pobuna.
Knežević je zapovijed jednostavno – ignorisao. Nije je proslijedio niže u lancu komandovanja, što znači da je brigadir Goran Maksimović, komandant 3. počasnog puka (Republika Srpska), bez ikakvih zapreka mogao otvoriti vrata vojarne trojici političara koje se traži zbog odbijanja saradnje sa pravosuđem BiH. A Dodik je to, naravno, obilato iskoristio – ušetao u vojni objekt kao da je njegova lična kancelarija, pozirao sa vojnicima, i još jednom demonstrirao da ima generalni autoritet u Republici Srpskoj, pa čak i nad ljudima u uniformama.
Umjesto profesionalnog otpora, Knežević i još nekoliko visokih oficira srpske nacionalnosti (Radovan Jović, Nebojša Bošnjak i Milorad Krajšumović) odlučili su stati na stranu entitetskog režima – i to potpisivanjem otvorenog pisma protiv ministra Heleza, u kojem ga optužuju za narušavanje "profesionalizma" i "kohezije" vojske. Prešućuju, naravno, da je riječ o pokušaju zaštite bjegunaca od zakona.
Pitanje je: u čijem interesu djeluje general Knežević? Jer prema Zakonu o odbrani BiH, Ministarstvo odbrane ima potpuno jasno definisane nadležnosti. Konkretno, član 12. stav 1. tačka d) jasno kaže da Ministarstvo donosi akte koji regulišu pristup vojnim objektima. Dakle, naredba ministra Heleza bila je ne samo legitimna – nego i obavezujuća.
Problem je što dio srpskog kadra u OSBiH očigledno ne priznaje autoritet institucija BiH – osim kad im to lično koristi. Ne žele se zamjeriti režimu Milorada Dodika, koji već godinama vodi hibridni rat protiv države iznutra, a sad ima i – generalski oslonac. Umjesto da štite zakone i vojne objekte, neki generali su odlučili štititi političke interese jednog entiteta i njegovog lidera. Time su pokazali da nisu kadri razumjeti osnovno načelo oružanih snaga – subordinaciju civilnoj vlasti države.
Posebno je važno naglasiti da Helez nikada nije zabranio obilježavanje obljetnice 3. počasnog puka ili VRS-a. Nije osporavao tradiciju. Samo je tražio da se u vojni objekt ne ulazi s potjernicama na vratu. Ali, Dodiku i društvu nije do tradicije – njima je do dominacije, do ponižavanja države u njenim vlastitim uniformama.
Ova situacija otvara i širu dilemu: mogu li Oružane snage BiH opstati kao profesionalna, jedinstvena formacija u kojoj dio kadra otvoreno odbija naredbe i zakone države? Ko je sljedeći koji će odbiti naređenje, i hoće li tada biti prekasno?
Ministarstvo odbrane i Oružane snage nisu i ne smiju biti organi Republike Srpske, niti servilne ekspoziture lokalnih šerifa. Oni su dio države Bosne i Hercegovine. General Knežević, kao i svi drugi oficiri – bez obzira na nacionalnost – moraju se toga prisjetiti. Ili ih treba podsjetiti – institucionalno i pravosudno.
Jer ako general može birati čije naredbe izvršava, onda mi više nemamo vojsku. Imamo tri entitetske legije, podijeljene po lojalnostima, a zakopane u rovove prošlosti.
Ili država ima vojsku – ili nema ni državu.
