Crni Audi s rotacijama, državni službenici i bjegunac pod Interpolovom potjernicom – slučaj koji otvara ozbiljna pitanja o zloupotrebi institucija BiH
Bio je četvrtak, 1. februar 2025. godine, kada se u večernjim satima odigrao incident koji je zabrinuo pripadnike Ministarstva unutrašnjih poslova Zapadnohercegovačkog kantona, ali i javnost koja s pravom očekuje profesionalnost i zakonitost od najviših državnih sigurnosnih institucija.
Oko 21:13 sati, policijska patrola MUP-a ZHK, raspoređena u mjestu Mostarska Vrata kod Ljubuškog, pokušala je zaustaviti crni Audi registarskih oznaka A28-A-918. Međutim, umjesto da stane, vozilo je naglo ubrzalo, upalilo rotacijska svjetla i bez zaustavljanja se nastavilo kretati u smjeru Čitluka. Policajci su ostali zatečeni jer je, prema podacima iz IDDEEA baze, vozilo bilo vlasništvo Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine – OSA-e.
Sumnje su odmah krenule rasti. Prema tvrdnjama više izvora iz policijskih struktura, razlog bjekstva mogla bi biti osoba koja se tada nalazila u vozilu – navodno niko drugi do bjegunac Zoran Galić, bivši direktor Granične policije BiH i bivši zamjenik direktora SIPA-e, za kojim je bh. pravosuđe raspisalo međunarodnu potjernicu.
Ko je vozio i šta krije OSA?
Prema zvaničnoj zabilješci MUP-a ZHK, dostavljenoj OSA-i 5. februara 2025. godine, incident se desio u blizini poslovnog objekta “Kiwi Sport”. Policijski službenik je pokušao zaustaviti vozilo standardnim procedurama – svjetlosnom palicom i znakovima, ali bezuspješno. Nakon što je Audi projurio, policija je putem sistema provjere registarskih oznaka došla do podatka da se radi o vozilu OSA-e, što je dodatno zakomplikovalo cijeli slučaj.
Policija je uspjela izuzeti i snimak nadzorne kamere iz Ljubuškog, snimljen ranije istog dana, 1. februara u 18:41:45. Na snimku se vidi automobil OSA-e i osoba na mjestu suvozača koja fizički podsjeća na Zorana Galića. Iako je rezolucija snimka niska i nije moguće s potpunom sigurnošću potvrditi identitet bez vještačenja, sličnost je upadljiva.
Vozilom je, prema kasnijim provjerama policije, upravljao Damir Bevanda – dugogodišnji glavni inspektor OSA-e. Naime, 16. marta 2025. godine, u 19:40 sati, policajci su zaustavili isto vozilo s istim tablicama, te tom prilikom evidentirali da za upravljačem sjedi upravo Bevanda. Tog dana nije bilo bjekstva, niti paljenja rotacija.
Objašnjenje koje otvara još više pitanja
Direktor OSA-e Almir Džuvo je, prema dostupnim informacijama, nakon incidenta pozvao Damira Bevandu na razgovor. Bevanda je dao službeno obrazloženje da je toga dana u Ljubuški došao po svog sina koji trenira košarku. No, ostaje ključno pitanje – zašto bi visoki dužnosnik sigurnosne agencije, koji navodno samo prevozi sina iz sportskog centra, pobjegao policijskoj patroli i uključio rotacije kako bi izbjegao zaustavljanje?
Također, čini se da u OSA-i nisu dali zadovoljavajuće objašnjenje policiji, jer se i dalje očekuje službeni odgovor koji bi trebao stići redovnom poštom, kako je navedeno u dopisu MUP-a ZHK.
Zoran Galić i sumnje u sistemsko zataškavanje
Podsjetimo, Zoran Galić je 9. jula 2024. godine pobjegao iz BiH u Hrvatsku neposredno prije nego što su istražni organi stigli pred njegovu kuću u Posušju. Tadašnji zamjenik direktora SIPA-e bio je pod istragom zbog povezanosti s organiziranim kriminalom i korupcijom, tačnije zbog navodnog pomaganja švercerima cigareta tokom vremena kada je bio na čelu Granične policije.
Istrage koje su uslijedile nakon dešifrovanja komunikacija iz aplikacije Sky ECC pokazale su ozbiljne optužbe na njegov račun, uključujući davanje logističke i operativne podrške krijumčarima. Na osnovu toga je raspisana crvena Interpolova potjernica. No, uprkos međunarodnom nalogu za hapšenje, hrvatske vlasti do danas nisu pokazale spremnost da Galića izruče BiH.
Ko štiti bjegunce i zašto šute institucije?
Incident iz Ljubuškog nije samo administrativni problem ili “nesporazum”. On nosi duboke implikacije za funkcionisanje pravne države i povjerenje građana u sigurnosne agencije. Ako je vozilo OSA-e zaista korišteno za transport lica koje bježi od zakona, a koje štiti druga država, onda se postavlja pitanje – da li uopće imamo institucije ili samo privid istih?
Šutnja nadležnih, odsustvo jasnih demantija, manjak volje da se fotografija suvozača forenzički obradi i potvrdi identitet, te uporno odbijanje da se javnosti saopšti istina – sve to baca sumnju na moguću institucionalnu zaštitu bjegunca.
U vremenu kada građani sve češće gube vjeru u pravosuđe, svaki pokušaj zataškavanja dodatno podriva temelje države. A kada službena vozila OSA-e postanu dio scenarija koji podsjeća na švercerske rute, onda je očigledno da sigurnost ne kontroliraju oni koji bi trebali – već oni koji bježe.
