Zdravstveni sistem Kantona Sarajevo nalazi se pred potpunim kolapsom. Iako su građani godinama svjedočili postepenom urušavanju javnog zdravstva, posljednje informacije koje je iznijela bivša direktorica KCUS-a, prof. dr. Sebija Izetbegović, samo su potvrdile ono što pacijenti već odavno osjećaju na vlastitoj koži – da im je zdravlje svedeno na ličnu finansijsku sposobnost, a bolnice na zgradu bez sadržaja i odgovornosti.
„Ko ne bude imao para, neće imati gdje da se liječi“, dramatično je poručila Izetbegović, upozoravajući da smo kao društvo već duboko zagazili u fazu potpunog raspada sistema, u kojem su i novorođenčad i onkološki pacijenti ostavljeni da se snalaze kako znaju. Ova izjava, koliko god zvučala brutalno, nažalost nije nimalo pretjerana. Naprotiv – svakim danom postaje sve tačniji opis stvarnosti.
Inspekcija na Jezeru: Sumnje na infekcije među novorođenčad, a lijekova – nigdje
Najdramatičnija vijest proteklog dana stigla je s Klinike za pedijatriju – Odjeljenje za neonatalnu intenzivnu njegu na KCUS-u Jezero, gdje je jutarnjim satima izvršena vanredna inspekcijska kontrola. Uzimani su brisevi s ruku osoblja, radnih površina, medicinskih uređaja i uniformi, zbog sumnje na horizontalno širenje infekcija među tek rođenim bebama. Sama činjenica da se takva kontrola provodi, govori o ozbiljnosti situacije.
Izetbegović je iznijela poražavajuće podatke: u ovoj ustanovi trenutno nedostaju i najosnovniji lijekovi i medicinski materijal. Ne postoji Prostaglandin – lijek koji može doslovno spasiti život novorođenčetu sa srčanom manom. Nema sterilne gaze, nema običnih gaza, nema ubrusa, sapuna, sredstava za dezinfekciju. Nedostaje i čisti pelena, posebno tokom vikenda, kada – prema tvrdnjama – bebe ostaju satima u jednoj peleni jer zalihe jednostavno ne postoje. Ako ovo nije zdravstvena katastrofa, onda je to sigurno humanitarna.
Od DIP-a do deponije: Bolnica koja izgleda kao autobuska stanica, a funkcioniše kao improvizovana ambulanta
Stanje na terenu dodatno su potvrdile poruke građana i roditelja koji se svakodnevno suočavaju s užasnim prizorima i ponižavajućim uslovima. Na Odjeljenju za dijagnostičku i interventnu proceduru (DIP) gužve su postale neizdržive. Ljudi doslovno sjede po podovima, čekaju satima, bez jasnoće šta, kad i kako. Ispred klinika – kontejneri su prepuni, smeće se ne odnosi danima, a prizori sve više podsjećaju na napuštenu željezničku stanicu, a ne na medicinsku ustanovu.
Lijekova nema. Roditelji su prisiljeni da sami obilaze apoteke kako bi pronašli antibiotike za svoju djecu. Tobrex kapi su nestale. Citostatici za liječenje raka su na ivici nestašice. Biopsije bubrega se više ne rade jer v.d. direktorica KCUS-a još nije potpisala ugovor sa zagrebačkom laboratorijom. Sve ovo znači da pacijenti više nemaju pristup ni osnovnoj dijagnostici, niti pravovremenoj terapiji.
Sestre na izmaku snaga, doktori podijeljeni, odgovorni šute
Jedna čitateljka koja se obratila redakciji ispričala je scenu iz koje se najbolje vidi dubina problema. U skučenim, prenatrpanim prostorijama, nervozne medicinske sestre pokušavaju održati na životu ono što se još uvijek naziva zdravstvenim sistemom, dok – kako tvrdi – druge njihove kolegice sjede sprat iznad i piju kafu, potpuno nezainteresovane za haos ispod njih.
Ova slika vraća bolne uspomene na period prije nego što je Sebija Izetbegović preuzela upravljanje KCUS-om, kada je – prema tvrdnjama njenih pristalica – stanje bilo slično ili još gore. No, umjesto da rasvijetli ko je i kada doveo KCUS do ovakvog stanja, ova kriza ponovno otvara jedno pitanje koje sistematski izbjegavamo: Ko je odgovoran? Ko je dozvolio da ustanove ostanu bez lijekova, bez pelena, bez osnovnih sredstava za higijenu? Ko snosi posljedice kada se bebe zaraze jer nisu imale sterilne uslove?
Političke igre na leđima pacijenata: Od sistema zdravstva do sistema preživljavanja
Sebija Izetbegović, i sama duboko involvirana u sve što se dešavalo unazad deset godina u zdravstvu KS, sada upozorava da je stanje alarmantno. No, upozorenja iz opozicionih klupa ili bivših direktorskih fotelja nisu dovoljna. Građani traže konkretne odgovore. Ne izmišljene optužnice, ne spinove, ne politička prepucavanja – nego odgovore: zašto su najugroženiji pacijenti ostali bez lijekova? Zašto roditelji moraju biti ljekari, farmaceuti i socijalni radnici istovremeno?
Ako država i kanton nisu u stanju da obezbijede sapun i pelene za bebe, šta onda možemo očekivati za starije, za siromašne, za teško bolesne?
Sistem je već pao. Pitanje je samo koliko će nas još povući sa sobom
U trenutku kad se bolnice pretvaraju u improvizovane stanice za preživljavanje, a empatija gubi posljednje tragove, više nije riječ o reformama. Ovo je poraz. Poraz države. Poraz sistema. Poraz politike. A građani – oni su opet ostavljeni sami sebi. Bez sapuna. Bez lijekova. Bez nade.
