U trenutku dok se politička pažnja u Bosni i Hercegovini fokusira na destruktivne poteze iz Republike Srpske, iza zavjese se odvija jednako opasna operacija koju vodi HDZ. Ta stranka, majstor političkog mimikrijskog preživljavanja, predvođena Dragonom Čovićem, ponovo pokušava progurati svoj davno zacrtani cilj – izmjene Izbornog zakona koje bi institucionalizirale etničku podjelu zemlje i otvorile vrata legalizaciji nekadašnje paradržavne tvorevine Herceg-Bosne.
Naizgled u sukobu sa SNSD-om, HDZ u stvarnosti vrlo moguće igra sofisticiranu igru fingiranog razlaza, strpljivo čekajući razvoj događaja kako bi djelovao u pravom trenutku. Taj trenutak je, čini se, došao. Dok je bošnjačka politička scena zaokupljena odgovorom na secesionističke ambicije Milorada Dodika, HDZ koristi vakuum pažnje kako bi u parlamentarnoj proceduri hitno progurao svoj prijedlog izmjena Izbornog zakona.
U središtu tog prijedloga je mehanizam prema kojem bi pet kantona s hrvatskom većinom – Hercegovačko-neretvanski, Srednjobosanski, Zapadnohercegovački, Kanton 10 i Posavski – odlučivali ko je „legitimni“ hrvatski predstavnik. Po tom modelu, kandidat koji dobije najviše glasova među Hrvatima u barem tri od tih pet kantona, bez obzira na ukupni broj glasova u Federaciji, bio bi proglašen pobjednikom.
Takav prijedlog nije nov. Već je ranije zaustavljen intervencijama međunarodne zajednice, posebno tokom mandata američkog ambasadora Michaela Murphyja. Ali sada, kada je pažnja Washingtona razvučena širom svijeta, a EU zaglavljena u svojoj birokratiji, HDZ vidi novu priliku. Čović je čvrsto riješen da ove godine konačno završi posao – pa makar to značilo potpuno urušavanje principa jednakosti građana i evropskih vrijednosti.
Posebno zabrinjava činjenica da ni unutar bošnjačkog političkog bloka ne postoji čvrsto jedinstvo. Naime, prema dostupnim informacijama, i u redovima "Trojke" postoje oni koji bi podržali HDZ-ov model, navodno zarad "stabilnosti" ili u zamjenu za političke ustupke. Karte podijeljene BiH, koje su navodno nacrtane od strane "patriotskih" političara, a koje zasad krije ministar Zukan Helez, dodatno produbljuju zebnju.
Vrijedi se prisjetiti riječi prvog predsjednika BiH Alije Izetbegovića, koji je 1999. upozorio tadašnje međunarodne zvaničnike da "Hrvati neće stati dok ne razbiju Bosnu i Hercegovinu". U ovom trenutku, njegove riječi zvuče kao proročanstvo koje se polako ostvaruje – ne kroz oružje, nego kroz zakonske mehanizme.
Ono što dodatno potvrđuje sumnje u pravu narav HDZ-ove politike jeste ignorisanje višegodišnjih preporuka Venecijanske komisije i Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP). Obje ove institucije upozoravaju na diskriminatorne i neustavne elemente u postojećem izbornom sistemu, pozivajući na ukidanje privilegiranog statusa konstitutivnih naroda i uvođenje modela jednakih prava za sve građane.
Međutim, HDZ jasno poručuje da neće dopustiti da "netko drugi bira njihovog predstavnika u Predsjedništvu", ignorišući pri tome činjenicu da bi usvajanje njihovog prijedloga značilo potpuno derogiranje presuda ESLJP-a i gaženje principa jednakosti glasa. Naprotiv, to bi bila institucionalizacija političke dominacije teritorijalno definisanih etničkih zajednica – uvod u treći entitet, pa i kraj Bosne i Hercegovine kakvu poznajemo.
U tom kontekstu, posebno je opasna izjava Predraga Kojovića iz Naše stranke, koji je otvoreno rekao da mu ne smeta asimetričnost u izboru članova Predsjedništva BiH i da se „nada simpatijama“ iz opozicije u RS-u za HDZ-ov prijedlog. Takve izjave dodatno slabe probosanski front i otvaraju prostor za trajnu deformaciju države.
Dok se u Bruxellesu i Washingtonu raspravlja o velikim globalnim temama, u Sarajevu se kroje sudbonosni zakoni. A HDZ – stranka koja je već jednom stajala iza pokušaja formiranja separatističke Herceg-Bosne – sada koristi političku zamagljenost i međunarodnu nezainteresovanost kako bi kroz "demokratsku proceduru" ostvarila ono što nije uspjela tenkovima i HVO-om.
Bosna i Hercegovina je na još jednoj povijesnoj raskrsnici. Probosanske snage, posebno one u Parlamentu, moraju pokazati političku hrabrost i odgovornost. Crvena linija ne smije se prijeći – jer nakon nje više neće biti povratka.
