Hercegovina. Kamen, krš, masline, vino, ganga i Neretva. Hercegovina nije izgubljena slučajno. Izgubljena je planski, prodana od strane onih koji su se zaklinjali u nju. Hercegovački Bošnjaci svedeni na dekor političkih igara, dok stranački interesi brišu ideale i opstojnost naroda.
Između sarajevskih salona i mostarskih konoba
Danas Hercegovina miriše na ustajali znoj političke trgovine i pregorjeli dim kapitulacije. Hercegovački Bošnjak, nekoć ponos i prkos, postao je simbolički statista u predstavi čiji se scenario piše između sarajevskih salona i mostarskih konoba. Bošnjaci, graditelji mostova nekada, danas su fusnota u tuđim političkim memoarima, svedeni na nijeme svjedoke vlastite političke nestajnosti.
Odnos SDA i HDZ-a u Hercegovini više liči na pakt o nenapadanju nego na političko suparništvo. Godinama razmjenjuju uticaje, funkcije i tišinu. HDZ-u je prepušten monopol nad simbolima i teritorijom, dok se SDA zadovoljava ostatkom. Jalova opozicija posmatra, intelektualna elita šuti, a običan narod odlazi, ostavljajući prostor za stvaranje “stolnog hrvatskog grada” – fraze koja u normalnim državama izaziva institucionalni refleks, a ovdje postaje legitimna realnost.
Primjer Rašida Hadžovića, SDA-ovog ministra koji je svoj resor koristio za “patriotske” transfere novca Televiziji Herceg Bosne, simbol je moralne i političke kapitulacije. Takvi postupci potvrđuju da je Hercegovina bila žrtva političkog kompromisa, gdje se simbolički monopol HDZ-a održava, a Bošnjaci su svedeni na dekor u igri moći.
Mreža lojalnosti nad stručnosti
Hercegovina je zaboravljena davno, kada je Alija Izetbegović odlikovan od Franje Tuđmana. Za preživjele logore, rušenje džamija i protjerivanja, to je bio čin poniženja – trenutak kada su interesi države i politička diplomatija stavili ideale nad živote i sjećanja naroda. Nasljednici te politike u Sarajevu danas su epigoni moralno potrošene paradigme, a u Mostaru šapuću pred HDZ-om kako “ne talasati”.
Haris Šabanović, jedan od vodećih SDA kadrova, simbol je političke impotencije u Hercegovini – glasniji na društvenim mrežama nego u stvarnim pregovorima, unaprijeđen zbog lojalnosti i mladalačke ambicije, a ne kompetencije. Univerzitet “Džemal Bijedić” više ne proizvodi kadrove koji mijenjaju Hercegovinu, već poslušnike koji traže siguran posao, dok kulturne i obrazovne institucije postaju poligon partijske podobnosti i simboličke dominacije HNK-a.
Stolac, rana koja nikada nije zacijelila, ogledalo je hercegovačke stvarnosti. Grad je zarobljen u stalnom sukobu prošlosti i sadašnjosti, gdje politički lideri održavaju status quo, a Bošnjaci prihvataju ulogu statistike, dobivajući tek pokoje radno mjesto u zamjenu za šutnju.
Hercegovina – prodana, ali ne zaboravljena
U Hercegovini je čak i odlaganje otpada postalo simbol političke bezobzirnosti. Deponija Uborak kod Mostara pokazuje kako sukob interesa i nesposobnost lokalnih vlasti direktno ugrožavaju život građana. Građani plaćaju cijenu političke igre – zagađenu okolinu, bolesnu djecu i nečinjenje onih koji bi trebali štititi narod.
Hercegovina danas stoji kao nijemi spomenik izdaji. Nije izgubljena od drugih, već od onih koji su trebali biti njeni branitelji – političara koji su ideale zamijenili pozicijama, a pozicije poslušnošću. Bošnjaci u Hercegovini danas su publika bez glasa, prisiljeni gledati kako se njihova sudbina dijeli između sarajevske nezainteresiranosti i mostarske pokornosti.
Hercegovina nije mrtva, ali je prodana. I dok se pjesme o njenim ljepotama i dalje pjevaju, stvarnost pokazuje da Bošnjaci, oni koji su tu vijekovima živjeli i gradili, još čekaju vođe koji će ih zaista zastupati, a ne pretvoriti u dekor tuđih političkih igara.
