Dok vi čitate ovaj tekst, negdje u BiH jedna žena, majka, sestra ili brat umiru. Ne od posljedica zloćudne bolesti, nego od nepostojanja prava na borbu. Ne od nemogućnosti liječenja, nego od institucionalnog nemara. Od sistema koji je, kao hladna birokratska ruka, precrtao njihova imena prije nego su stigli da uopće stanu na početak te borbe.
U ovoj zemlji postoji komisija. Komisija u čijim rukama je život ili smrt. Nevidljiva, anonimna, ograđena iza vrata fondova, ministarstava, pečata i parafa. Njihov zadatak je da odluče koji lijek se može koristiti za koju vrstu raka, bez obzira na to što moderna medicina svakodnevno briše granice između tipova i vrsta karcinoma. Bez obzira na to što se svijet, bez milosti, već decenijama okreće personaliziranoj onkologiji — liječenju čovjeka, a ne dijagnoze. Ali kod nas ne.
Kod nas se bolest liječi pravilnikom. Papir je svetinja, a papir sve trpi. Na papiru piše da lijek XY smije koristiti samo pacijent s karcinomom debelog crijeva. Na papiru ne piše da je taj lijek u svijetu već spašavao živote i onima s karcinomom jajnika, želuca, pankreasa, pa čak i pluća. Na papiru ne piše da onkolozi u BiH znaju kako, znaju šta i znaju zašto bi ga dali pacijentu, ali im je ruka svezana. Na papiru ne piše ni ime pacijenta, ni njegova nada, ni njegov život. Piše samo – indicirano: DA ili NE.
Hiljade ljudi u ovoj zemlji nemaju ni svoj broj na listi čekanja. Nemaju lijek na policama. Nemaju ni mogućnost da ga naruče. Nemaju pravo ni da potraže nadu. Nemaju ništa. Imaju samo rak. Rijetak. Agresivan. Nevidljiv za pravilnik, nevidljiv za komisiju. Nepostojeći za državu.
Oni kojima se sreća nasmiješi, pa završe na listi čekanja, svoje posljednje mjesece života provode brojeći dane do terapije. Nekad dva mjeseca, nekad četiri, nekad 12. Mnogi od njih taj red nikada ne dočekaju. Umru prije nego što dođu na red. Njihova mjesta na papiru precrtaju se kao neiskorišten termin. Na aparatima koji su prestali raditi. Na klinikama gdje specijalista nema dovoljno ni za postojeće pacijente.
A lista onkoloških lijekova u ovoj zemlji posljednji put je revidirana prije šest godina. Šest dugih, krvavih, bolnih godina. Za to vrijeme svijet je dobio desetine novih lijekova. Lijekova koji su u Evropi postali standard. Lijekova koji su prepisani hiljadama žena i muškaraca u zemljama regiona. Lijekova koji postoje i u Srbiji i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori. U Bosni i Hercegovini ne postoje. Nisu registrovani. Niko ih ne nabavlja. Naši onkolozi znaju da postoje. Znaju i da mogu pomoći. Ali, ne mogu ih ni napisati. Ako ih i napišu, pacijenti moraju sami da se snađu. A jedan mjesec terapije često košta više od 20 hiljada maraka. Ko to ima? Ko to može?
I tako, dok institucije sjede na sastancima, a komisije pišu indikacije, hiljade ljudi u ovoj zemlji nestaju. Bez glasa. Bez prava. Bez prilike. Jer nisu na papiru. Jer nisu unutar indikacije. Jer sistem ne priznaje čovjeka koji se bori za život ako mu pravilnik nije dao pravo na to.
Ovo je država u kojoj nije bitan ni nalaz, ni onkolog, ni život. U kojoj je mišljenje birokrate ispred medicine. U kojoj ljudi umiru ne zato što medicina nema rješenja, nego zato što ih država ne želi liječiti.
Zna li iko za te ljude? Za one što više nemaju snage ni da se nadaju? Za one što su rasprodali stanove, auta, zemljišta? Za one što šute jer više nemaju kome da govore? Za one što više ne pišu poruke na društvenim mrežama, jer su i tu ostali nevidljivi?
Zna li iko kako je živjeti kao list na suhom drvetu, prkositi vjetrovima, oluji, kiši, bez oslonca, bez grane, bez zemlje koja će te zadržati da ne padneš? Zna li iko kako je kada te država proglasi mrtvim prije smrti? Kada ti šutnjom poruči da nisi vrijedan života?
Ovo nije apel. Ovo nije ni vapaj. Ovo je ogledalo. U kojem se svi mi moramo pogledati.
