Turska smatra značajnu kurdsku populaciju u Iranu potencijalnom prijetnjom unutrašnjem jedinstvu zemlje.
Prije početka američkih i izraelskih vojnih napada na Islamsku Republiku Iran, Turska je pokušala održati "poker face", pozivajući na smirivanje situacije i negirajući glasine o planiranim akcijama Ankare.
Sada kada su u toku napori za svrgavanje iranskog teokratskog režima, Sjedinjene Države trebale bi ostati budne prema turskim vojnim akcijama. Turska vlada, na čelu s predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom, suzdržala se od učešća u sukobu.
Uprkos tome što neki američki saveznici podržavaju vojnu akciju, Erdogan je odlučio osuditi napade. Erdogan je čak izrazio "tugu" zbog smrti iranskog vrhovnog vođe Alija Hamneija, koji je eliminisan u prvim satima rata.
Trenutna šutnja Turske o učešću u ovom regionalnom ratu koji se odvija ne znači da će njene akcije biti ograničene na retoriku u nedogled. Erdogan kalkuliše svoje sljedeće poteze kako bi što bolje iskoristio ono što bi se moglo pretvoriti u povoljnu krizu.
Za sada, Ankara ističe zabrinutosti za nacionalnu sigurnost koje proizlaze iz migracijskih pritisaka duž njene istočne granice s Iranom. Erdogan je počeo zvati regionalne kolege u Arapskom zaljevu u bezuspješnoj rundi telefonske diplomatije, pokušavajući pridobiti podršku za prekid vatre - bez kojeg će, kako tvrdi, Bliski istok biti zahvaćen "vatrenim prstenom".
Ankara je odlučila da ne učestvuje u borbenim operacijama sa Washingtonom, svojim saveznikom u NATO sporazumu, kako bi svrgnula režim u Teheranu. To pomaže da se objasni zašto Iran do sada nije ciljao vojne objekte u Turskoj, kao što je to učinio sa nekoliko arapskih država poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, Saudijske Arabije i Katara.
Ali sukob koji traje nekoliko sedmica mogao bi prisiliti Ankaru da pozicionira svoju vojsku unutar Irana. A najvjerovatniji katalizator koji bi naveo Ankaru na vojnu akciju je scenario kurdske prijetnje Turskoj, koja bi mogla proizaći iz Irana u previranju i haosu.
I ta mogućnost bi uskoro mogla biti na vidiku: predsjednik Donald Trump nedavno je obavio telefonski razgovor s kurdskim regionalnim liderima. Ako američki predsjednik namjerava izazvati kurdski ustanak unutar Irana kako bi srušio režim, to bi vrlo lako mogao biti izgovor koji je Erdoganu potreban za ulazak u Iran.
Kada su izgledi za vojnu akciju SAD-a naglo porasli u januaru, turski lideri su tražili pregovore u ime Teherana, čak su uključili i ministra vanjskih poslova režima na konferenciju za novinare u posljednji čas u Istanbulu 30. januara.
Od tada, predsjednik Erdogan i ministar vanjskih poslova Hakan Fidan vrše pritisak na Washington i NATO da izbjegnu vojni odgovor, navodeći regionalnu destabilizaciju kao svoj glavni strah.
Navodne pripreme Ankare za najgori mogući scenario sloma iranskog režima i haosa na granici privukle su široku pažnju. Dok je Turska direkcija za komunikacije brzo negirala "planove za invaziju na iransku teritoriju iz sigurnosnih razloga", spekulacije o turskom postupku su bile brojne.
Ako Turska bude djelovala vojno, najvjerovatnije opravdanje koje će dati je operacija sprječavanja "terorističkih napada" iranskih Kurda povezanih s iranskom Partijom slobodnog života Kurdistana (PJAK).
PJAK je ogranak turskog kurdskog separatističkog pokreta, Radničke partije Kurdistana (PKK), koju Turska, Sjedinjene Američke Države i Evropska unija smatraju terorističkom organizacijom.
Dana 22. februara, PJAK se pridružio četiri druge iranske kurdske stranke kako bi formirali koaliciju za "borbu za oslobođenje istočnog (iranskog) Kurdistana". Turski ultranacionalistički mediji već su počeli dizati uzbunu zbog onoga što smatraju neizbježnim planom PJAK-a da stvori "teroristički koridor" na istočnoj granici Turske, slično bivšem području kontrole kurdskih snaga u Siriji.
Od kraja februara, vojni stav Ankare ukazivao je na maksimalnu spremnost za provođenje prekograničnih operacija ako turski lideri to smatraju potrebnim ili prikladnim.
Uprkos protivljenju vojnoj intervenciji u Iranu, Turska je dozvolila NATO-ovim avionima za rano upozoravanje i kontrolu zračnih snaga (AWACS) da prelijeću iznad istočne Turske u misijama monitoringa.
Ovi avioni su dizajnirani da prate kretanje neprijateljskih aviona i pružit će Turskoj vrijedne obavještajne podatke o neposrednom razvoju događaja. Ni turski ni međunarodni izvori još nisu izvijestili o bilo kakvim većim pokretima turske Druge armije, kopnene vojske odgovorne za osiguranje granica sa Sirijom, Irakom i Iranom. Međutim, navodni prekogranični planovi izazivaju pometnju širom Turske. Turske izjave trenutno odražavaju mješavinu poricanja i otvorenog opravdanja po pitanju prekograničnih operacija u Iranu.
Oslanjajući se na glasine o planovima upada u slučaju napada SAD-a, tursko Ministarstvo odbrane je 26. februara ponovo potvrdilo da takve tvrdnje "ne odražavaju istinu". S druge strane, Erdogan je spomenuo spremnost Turske na jednostranu vojnu akciju: "Gdje god postoji prijetnja, eliminirat ćemo je u izvoru bez traženja dozvole od bilo koga!"
Turski vojni avanturizam u protekloj deceniji pokazao je Ankarino nepoštivanje teritorije svojih susjeda. Uprkos Erdoganovim ponovljenim tvrdnjama da je sirijski teritorijalni integritet "strateška potreba" za Tursku, Ankara i dalje okupira velike dijelove sjeverne Sirije, što je rezultat tri invazije između 2016. i 2019. godine.
Ovo bi mogla biti opcija koju Turska razmatra kako se situacija u Iranu nastavlja razvijati. Međunarodni mediji su naveli potencijalnu izbjegličku krizu kao dovoljan razlog za turske prekogranične aktivnosti.
Turska granica s Iranom, iako ima vojne osmatračnice, mogla bi biti opterećena masovnim raseljavanjem civila, čak i s obzirom na udaljen i opasan teren. Međutim, najistaknutiji izgovor za velike turske prekogranične operacije ili teritorijalnu invaziju na sjeverozapadni Iran je pitanje PJAK-a.
Ako se PJAK-ova sloboda manevriranja poveća s velikim napadima na iransku vladu, Turska bi mogla pokrenuti prekogranične operacije. PJAK nije uključen u trenutni proces razoružanja PKK-a s turskom vladom, što bi moglo ublažiti "političku temperaturu" s kojom bi se Erdogan suočio kod kuće intervencijom protiv iranskih Kurda.
Ankara je i ranije ciljala elemente PJAK-a u Iranu i drugim mjestima. Kurdski mediji su u septembru 2020. izvijestili da je turska artiljerija bombardirala sumnjive položaje PJAK-a u blizini iransko-turske granice. U augustu 2022. godine, u napadu turske dron letjelice ubijen je visoki oficir PJAK-a tokom posjete Siriji.
Nezavisni turski mediji opisuju dva moguća scenarija za tursku vojnu akciju: pokušaj u ranoj fazi stvaranja skloništa na granici za izbjegličku krizu i kasniju intervenciju u Iranu kako bi se obezbijedila tampon zona ako iranska država propadne. Turska intervencija na sjeveru Iraka, koja kombinuje opsežne zračne napade s mrežom kopnenih položaja u planinskom području gdje su se skrivali pobunjenici, daje naznake o tome kako bi takva tampon zona u Iranu mogla izgledati.
Međutim, obim aktivnosti PJAK-a ili kurdske koalicije u opadajućem Iranu bio bi krajnji faktor u određivanju akcije. Erdogan ima lični interes u ograničavanju prekograničnih operacija.
Sljedeći izbori u Turskoj su za najviše dvije godine, a predsjednik je, čini se, spreman imenovati svog sina, Bilala Erdogana, za čelnika Stranke pravde i razvoja (AKP).
Veliko i skupo vojno raspoređivanje nije pogodno za političku budućnost njegove stranke, a svaka vojna intervencija vjerovatno će biti uravnotežena osiguranjem kontinuiranih izbornih pobjeda kod kuće.
