U geopolitički eksplozivnom okruženju Bliskog istoka, gdje se prijetnje brzo pretvaraju u realnost, raketni potencijal sve više postaje srž nacionalne sigurnosti.
Naročito to važi za dvije najveće regionalne sile – Iran i Izrael – koje u svojim vojnim doktrinama sve otvorenije stavljaju raketne sisteme u prvi plan kao glavna sredstva odvraćanja, demonstracije moći i moguće agresije.
Iran: Kvantitativna nadmoć kao strategija opstanka
Pod pritiskom dugogodišnjih međunarodnih sankcija, embarga i izolacije, Iran je razvio domaću vojnu industriju koja se danas smatra jednom od najnaprednijih u regiji – barem kada je riječ o raketnim sposobnostima. Oslanjajući se na vlastite istraživačke kapacitete i iskustvo proksijskog ratovanja, Teheran je izgradio arsenal balističkih, krstarećih i sada i hipersoničnih projektila koji obuhvataju gotovo cijeli prostor Bliskog istoka.
Iranska vojna doktrina zasniva se na ideji “asimetričnog odgovora”: u nedostatku snažnog ratnog zrakoplovstva, brojnost i mobilnost raketnih snaga trebale bi kompenzirati slabosti u klasičnoj vojnoj strukturi. Sposobnost da se brzo i iznenadno lansiraju rakete iz različitih lokacija, često mobilnih i zakamufliranih, čini ovaj arsenal teškim za neutralizaciju.
Sofisticirani raketni sistemi poput „Fattah-2“, iranskog hipersoničnog projektila, simbol su nove faze iranskog vojnog razvoja. Njihova brzina, sposobnost manevrisanja i smanjena mogućnost presretanja značajno povećavaju faktor nepredvidivosti – što Teheran vidi kao ključan element odvraćanja.
Trump i Netanyahu u hitnom dogovoru: “Vrijeme je da Iran plati!”
Iranski raketni napadi u Izraelu: 40 povrijeđenih
Izrael: Tehnološka preciznost kao garant opstanka
Suprotno Iranu, Izrael ne gradi svoju strategiju na brojnosti, već na tehnološkoj superiornosti i integraciji raznih obrambenih i ofanzivnih sistema. Sistem „Arrow“, zajedno s „Davidovom praćkom“ i „Iron Dome“, čini slojevit štit protiv raketnih prijetnji, dok ofanzivni potencijal izraelskih balističkih projektila omogućava duboke, precizne udare na strateške ciljeve – i to u realnom vremenu.
Iako nikada zvanično nije priznao posjedovanje nuklearnog arsenala, konsenzus među zapadnim obavještajnim agencijama ukazuje da Izrael ima funkcionalne kapacitete za nuklearni udar, čime stvara „tihu“ prednost u svakom potencijalnom sukobu.
U izraelskom strateškom razmišljanju dominira filozofija preemptivnog djelovanja – tzv. „Begin doktrina“, koja opravdava napad na infrastrukture koje predstavljaju potencijalnu egzistencijalnu prijetnju. Upravo zbog toga, izraelski raketni sistemi nisu samo odbrambeno oruđe, već i alat za brzu i preciznu neutralizaciju prijetnji u ranoj fazi.
Sukob doktrina i regionalna (ne)ravnoteža
Ono što danas svjedočimo nije samo utrka u naoružanju, već i sukob vojnih filozofija. Iran gradi „kišobran raketa“ oko svojih interesa u regiji – od Jemena do Libana – koristeći savezničke milicije i proksije kao platforme za uticaj i potencijalni pritisak. Izrael, s druge strane, insistira na zadržavanju strateške prednosti kroz precizne udare, tehnološku nadmoć i sposobnost brzog odgovora.
U tom nadmetanju, opasnost ne leži samo u broju raketa, već u eskalacijskom potencijalu jednog pogrešnog proračuna. Svaka razmjena vatre – poput one između Izraela i Hezbolaha, ili izraelskog odgovora na iranske udare iz Sirije – može poslužiti kao okidač za širi konflikt u koji bi raketni sistemi obje strane igrali centralnu ulogu.
Raketna ravnoteža kao iluzija stabilnosti
Iako na prvi pogled djeluje da postoji određena „ravnoteža straha“, stvarnost je daleko nestabilnija. Za razliku od Hladnog rata, gdje su super sile bile geografski udaljene i međusobno politički izolirane, Iran i Izrael djeluju unutar iste geografske i strateške sfere, gdje su proksi akteri, političke krize i neriješeni sukobi stalna prijetnja stabilnosti.
U takvom ambijentu, pitanje nije više da li će doći do upotrebe raketne sile, već pod kojim uslovima – i ko će prvi procijeniti da je „crvena linija“ pređena.
Na Bliskom istoku, gdje simbolika moći ima jednaku težinu kao i konkretna vojna sila, rakete su postale i alat i poruka. Iran pokušava stvoriti raketni štit oko svoje regionalne vizije, dok Izrael ulaže u sposobnost da taj štit probije tačno i efikasno. U tom složenom balansu, ni broj ni domet više nisu dovoljni – odlučujuća postaje sposobnost da se udari precizno, brzo i sa jasnom političkom porukom.
U konačnici, trka između Irana i Izraela nije trka u brojkama – već borba za stratešku definiciju moći u najnestabilnijem dijelu svijeta.
