Sinoć je u Zetri, dok su se tonovi Jeleni Rozgi razlijegali dvoranom, a publika se prepustila ritmu muzike, desilo se nešto daleko ozbiljnije od samo koncerta.
Naime, Irfan Čengić, figura koja bi trebala predstavljati nadu i odgovornost, umjesto toga se pretvorio u vođu svojevrsnog cirkusa, gdje se ljudske sudbine igraju kao karte na stolu.
Dok se dvorana zanosila u ritmu zabave, u sjeni se odvijala drama koja bi svakog normalnog čovjeka natjerala da se zapita – gdje je nestao čovjek, a gdje su samo figure u igri?
Evakuacija ljudi sa Širokače zbog klizišta, koje prijeti da uništi domove i živote, postala je tek sporedna priča u ovom dramatičnom kazalištu apsurda. Kako je moguće da su svjetla reflektora toliko zaslijepila one koji bi trebali voditi? Čengić se, umjesto da stane na čelo borbe za zaštitu ljudi, ponašao kao da je dio nekog šašavog šou-a, dok su građani, suočeni s katastrofom, ostali bez vođstva, bez nade, bez ikoga ko bi se borio za njih.
Lažna patetika koja je vladala preksinoć dospjela je do vrhunca sinoć. Prava slika ove vlasti nije heroizam, već sramota. Igrajući se s emocijama i sudbinama ljudi, stvorili su prividnu sliku uspješnosti dok su istovremeno gurnuli svoje sugrađane u bezdan nesigurnosti. Dvorana je bila prepuna, ali je svaka nota koju su slušali prisutni bila umanjena za težinu onoga što se događalo van – tragedije koja se nadvijala poput tame nad izgubljenim svjetlom.
Umjesto da se suoče s problemima koji muče ljude, vlastodršci su izabrali skriveni put, koristeći muziku kao zaklon za vlastitu nesposobnost. Njihova neodgovornost je oslikana u svakoj pjesmi koja je svirana, svakoj rundi aplauza koja je došla kao rezultat manipulacije. Na pozornici su blistali, dok su izvan nje stotine porodica osjećale strah i tjeskobu. Ovdje nije bilo heroja, samo slabića maskiranih u odijela moći.
Na trenutak, dok su se svi opuštali i uživali u muzici, stvarnost je bila potisnuta. Ali samo do trenutka kada su se zvuci klizišta probili kroz euforiju. Koliko dugo će se građani zavaravati da je sve u redu? Koliko dugo će dozvoljavati da ih lažna patetika drži u okovima? Jer u trenutku kad se zaborave stvarni problemi, muzika može postati samo bijeg, a ne lijek.
Pitanje koje se nameće u ovoj igri na naš račun je: kada ćemo kao društvo prestati biti žrtve vlastitih iluzija? Koliko dugo ćemo trpjeti manipulacije političara koji koriste naše strahove kako bi stvorili iluziju uspjeha? Dok su se naši ljudi borili s realnošću, vlast se upustila u igru, igrajući se s našim životima kao da su marionete na koncu.
Sinoć je jasno pokazano da je život u ovoj zemlji postao jeftin, a naši lideri su se pretvorili u izvođače besramne predstave. Dok se muzika svira, dok se aplauzi čuju, u pozadini se događa tragedija koja bi mogla uništiti sve nas. Jer muzika može biti lijepa, ali kad je svijet u opasnosti, prvo moramo spasiti ono što je najvažnije – naše ljude, naše domove i našu budućnost.
U ovom trenutku, pravo pitanje nije ko pjeva, već ko će preuzeti odgovornost za spašavanje onih koji su zaboravljeni.
