Čitajući knjigu Ja, onaj drugi i drukčiji svijet – Ibrahima Kalina, shvatio sam nešto veoma važno što se tiče današnjeg odnosa kršćanskog zapada spram muslimana, a vezano je za Poslanika Muhammeda alejhi selam.
Naime, prikazivanjem Muhammeda alejhi selam, kroz karikaturalne predstavke u raznim zapadnim medijima, duhovno jalovi zapad, ustvari samo pokušava da sebe i svoje, materijalističkim pristupom, iznureno stanovništvo sačuva i održi na distanci u odnosu na islam. Sve ovo se vješto i smišljeno čini pod izgovorom slobode govora, a ustvari je namjerno odabrana karikatura kao forma napada iz više razloga.
Primarno karikaturom se dopire do najširih masa zapadnjačkih društava, kako onih intelektualno i akademski pismenih, jednako i onih polupismenih. Zatim karikaturalnim prikazom Muhammeda alejhi selam – islama, se stvara, kod kršćanskog stanovništva abverzija i distanca, ne samo spram islama, već i spram njegovih pripadnika kojih je sve više u zapadnjačkim društvima.
Takođe se u drugom smjeru izaziva ogroman revolt i nerijetko neadekvatne reakcije pripadnika islama, što dugoročno produbljuje jaz i povećava distancu između ova dva „suprostavljena svijeta“. Na ovaj način zapadni kreatori politika i društvenih odnosa i kretanja, vješto sprečavaju priliku da se njihovi pripadnici izbliza i bez predrasuda upoznaju sa muslimanima, a samim tim i sa islamom. Još jedan važan aspekt odabira karikaturalnog napada na Muhammeda alejhi selama, jeste i taj da se pisanom riječju i argumentovanim pristupom teško, ili sa vrlo slabim učinkom, može boriti protiv karikaturalnih predstava, u današnjem svijetu masmedija, brzog življenja i skučenosti slobodnog vremena.
Na ovaj način se vješto izbegava dijalog u kojem bi svaka strana imala priliku da iznese svoje viđenje i predstavu islama, zasnovanu na argumentima, uz uvažavanje vremenske distance i kulturoloških razlika i navika življenja u kojima se pojavio Muhamed alejhi selam. Umjesto toga, ciljano i namjenski se osmisli niz poruka koje se, uz podršku raznih sinhronizovanih pomagala, plasiraju u javnost, koja je prethodno kroz bliske događaje sistematski pripremana/ljena da karikaturalne poruke primi i prihvati na očekivani-projektovani način.
Nerijetko se kao završnica cijele predstave, nađe izrežira ili dopusti, neka ishitrena, agresivna i potpuno neadekvatna reakcija, nekog pojedinca ili skupine iz redova, ili makar sa imenom, muslimana i onda efekat bude potpun ili mnogo veći i učinkovitiji od početno zamišljenog.
Čitajući spomenutu knjigu od Kalina, shvatio sam da ovo nije nikakva novina. On zapravo navodi drastične primjere sličnih pristupa i odnosa kršćanskih zapadnjaka kroz historiju, gdje je, te karikaturalne predstave islama i muslimana, trebalo iskoristiti za regrutaciju širih masa prilikom pokretanja vojnih pohoda, krstaških ratova, progona muslimana sa osvojenih teritorija, opravdavanja pokolja i masakara koji su činjeni nad muslimanima na novoosvojenim teritorijama, i slično, a sve kako bi se isposlovalo opravdanje besomučne agresije i terora pripadnika „vjere mira“ – kršćanstva i njenih pobornika i „zaštitnika“. Karikaturalne predstave islama i muslimana su samo najdrastičniji i najvidljiviji primjer borbe protiv islama u modernom dobu, gdje, kada se samo malo zagrebe, ispod površine slobode govora – slobode medija – slobode kulture izražavanja, ustvari otkrijemo da leži jedan zaokruženi pristup i projekat. Ovaj pristup se nerijetko izražava i plasira kroz popularnu kulturu. Nekada kroz film, nekada kroz različite muzičke žanrove, vrlo često kroz književnost, pozorište, sirovi i plastični humor, jednom riječju kroz razne vidove i načine kako bi „poruka“ i „pouka“ doprla do svih sfera i nivoa društva.
Na drugoj strani, muslimani, nerijetko sve ovo nijemo i zabezeknuto posmatraju, znajući da plasirana predstava ne oslikava njih i njihivu suštivu, ali jednako nekadri da se svemu tome efikasno suprostave. Vrlo često zbunjeni i hendikepirani, nedovoljno dorečenim fetvama i zakržljalim stavovima svoje „uleme“ ne mogu da pronađu puta i izlaza iz začaranih krugova – obruča koji se sve više stežu oko njih. Percipirajući film kao nešto što predstavlja dokolicu, dangubu i promociju razvrata, kriminala i sirovog kapitalizma, nismo u stanju da taj moderni izraz ljudske percepcije stavimo u svoju korist i kažemo kroz film nešto o sebi.
Ako je riječ o muzici, još nijesmo riješili i načisto da li je ona strogi haram, mekruh ili pak halal kao sredstvo izražaja ličnih emocija ili iskazivanja kakvih poruka. Zanemarujući pri tom značaj pjesništva koje se u moderno vrijeme sve češže iskazuje kroz muziku, nego li kroz klasičnu poeziju. Treba samo saslušati današnje „ilahije i kaside“ kojima, uz upotrebu muzičkih instrumenata i melodija, pokušavamo izraziti sebe, da bismo uvidjeli stepen sopstvene nesigurnosti i pogubljenosti u vremenu i prostoru. Te naše „ilahije i kaside“ uglavnom imaju neki melanholični, više uspavljujući, prizvuk tužbalica i narikača, nego li što mogu motivisati na ponos, prkos i aktivnost. I kao takve vrijede jako malo ili nimalo. Ako posmatramo književnost zapazićemo, vrlo brzo i lahko, da su nam kroz slične matrice nametnuti, globalno, Selman Ruždi i Orhan Pamuk, ili lokalno, Meša Selimović i Ćamil Sijarić. Ovo iz razloga jer smo odustali od ličnog vrednovanja baziranog na sopstvenoj kulturološko-identitetskoj matrici, a istovremeno smo pristali da nas čak i u sopstvenim stvarima vrednuju zapadnjaci svojim mjerilima i vrijednosnim svjetonazorom.
Da bismo izišli iz ovog učmalog stanja, trebamo se i moramo, najprije suočiti sa sobom, sa svojim promašajima, slabostima i nedostacima, potom i pri tom biti spremni na žrtvu, na ustrajnost, odricanje, hrabrost, entuzijazam, pa čak i na avanturizam, kako bi sticali znanja i iskustva i uprezali ih u uspostavu sistema boljitka i napretka, koristeći i unapređujući lične potencijale. Na ovom putu se moramo osloboditi nepotizma, koruptivnosti, ustaljenih nakaradnih navika, lažnog hatara i svega ostalog što sputava namećući tavorenje.
