Djeca su ogledalo društva – ogledalo svih nas odraslih. I šta vidimo kada u to ogledalo pogledamo danas? Vidimo djecu koja dojavljuju lažne bombe, djecu koja pucaju i ubijaju, djecu koja su izgubljena među opasnim uzorima koje smo im, svojim nemarom, sami nametnuli.
Djeca nisu rođena da nose noževe, pištolje i ideje koje ne razumiju. Ta djeca nisu izabrala da budu kolateralna šteta – ali mi jesmo odlučili da ne sjednemo s njima, da im ne postavimo granice, da ih ne učimo istinskim vrijednostima. Mi smo odlučili da ih ostavimo na vjetrometini naših neodgovornih odluka, pa neka se sami snalaze.
Gdje su nestali autoriteti?
U proteklim danima Sarajevo drhti od dojava o bombama. U školama djeca provode sate u besmislenom strahu, bježe iz učionica, a tek rijetki se pitaju kako smo došli do toga. Prije samo nekoliko dana, u Bosanskoj Krupi, svjedočili smo još jednom tragičnom događaju – mladić, dijete, ubija policajca, a drugog teško ranjava. Još jedno djelo koje ne dolazi iz vakuuma već je proizvod društva koje se decenijama igra sa sudbinama djece. Djeca danas ne osjećaju poštovanje prema autoritetu, niti prema odraslima, a kamoli prema vrijednostima. I ne možemo kriviti njih, jer ih tome niko nije ni učio.
Nažalost, roditelji, profesori, ljudi koji bi trebali biti uzori, izgubili su autoritet pred valovima lažnih idola i digitalnih 'heroja'. Na internetu, u savršenom svijetu društvenih mreža, njihovi idoli su nasilnici, manipulanti, likovi koji bez odgovornosti promoviraju anarhiju i sebičnost. To su uzori koje smo im pružili na dohvat ruke – idoliziramo lažnu sliku moći, novca i neodgovornosti.
Roditelji – prvi i najvažniji odgovorni
Svi mi volimo da ponavljamo kako djeca nisu naivna, ali brzo ih otpišemo kao premladu i nesvjesnu masu kad je odgovornost u pitanju. Čija je odgovornost da postavi temelje? Roditelji moraju znati s kim njihova djeca provode vrijeme, ko su im prijatelji, šta rade na internetu, u šta vjeruju i šta uopće žele. Ako ne znaju, onda smo predali djecu bez borbe i prepustili ih u ruke društva koje ni samo nije sigurno u svoje vrijednosti. Roditelji se ne mogu povući i ostaviti djecu da formiraju sami sebe – posljedice toga su djeca koja zalutaju i postaju žrtve. Djeca su nam sada kolateralna šteta, rezultat našeg zanemarivanja, i neizbježne greške koje nastaju kad odgovornost padne u prazno.
Škola kao stub društva – izgubljena u borbi s apatijom
Dignitet škole i nastavnika nestao je negdje na putu između stalnog popuštanja i nemogućnosti da drže disciplinske granice. Nekada je škola bila mjesto gdje su se djeca učila poštovanju, disciplini, gdje su autoriteti bili jasno postavljeni. Danas, zbog nepostojanja istinske podrške, profesori i nastavnici postali su figure bez stvarne moći. Kakvu poruku šaljemo djeci kad svako pitanje discipline završava na Facebooku, a ne u porodici i zajednici? Dok sistem odbija da podrži profesore, djeca uče samo jednu stvar – autoriteti su beznačajni, pravila su bezvrijedna.
Dječija sloboda – da li je postala sloboda za nasilje?
Ono što danas nazivamo "slobodom" u djetinjstvu zapravo je promašaj modernog društva koje više ne zna gdje su granice. Dječija sloboda nije sloboda da se pozivaju lažne dojave o bombama, niti sloboda da neko uzme nož i uništi nečiji život. Ta sloboda je pravo na mirnu igru, pravo da odrastaju u sigurnom okruženju gdje su uzori osobe pune poštovanja i integriteta, a ne društveni manipulatori. Naša je dužnost, kao društva, da toj djeci vratimo pravo na pravu slobodu – slobodu da budu djeca, slobodu da ne odrastaju prebrzo i u pogrešnom smjeru.
Pitanje odgovornosti – hoće li je iko preuzeti?
Vrijeme je da prestanemo praviti izgovore. Ta djeca nisu sama sebi stvorila ove opasne uzore, nisu odlučila sami sebi da će odrastati bez discipline, bez poštovanja prema bilo kome. Svako to dijete ima roditelja, staratelja ili neki centar koji bi trebao brinuti o njemu. Ako mi, odrasli, nastavimo okretati leđa, onda ćemo i dalje gledati scene u školama gdje bombe postaju svakodnevni dio života, gdje nasilje više nije vijest, već normalnost.
Djeca su naš odraz – i naš propust
Ako želimo promjene, moramo se suočiti sa surovom realnošću – djeca su produkt našeg ponašanja, naših grešaka, i naših izbora. Bez obzira na sve olakšavajuće okolnosti, bez obzira na prebacivanje krivice s jedne strane na drugu, odgovornost je na nama. Svaki put kad dijete pođe pogrešnim putem, ono samo prati korake koje smo mu mi kao društvo ostavili.
Vratimo se odgovornosti prije nego bude kasno, prije nego naše škole postanu samo mjesta straha, a naša djeca postanu izgubljeni i zaboravljeni. Jer oni neće naučiti odgovornost, neće shvatiti vrijednost autoriteta, dok ne nauče iz naših postupaka. Vrijeme je da prestanemo gledati djecu kao problem i da preuzmemo odgovornost za uzore i vrijednosti koje smo im ponudili. Jer ako mi to ne učinimo, ovaj začarani krug destrukcije i zapuštenosti samo će nastaviti gutati buduće generacije.
