Na kraju Kosovskog boja, Kosovo je ostalo u rukama Osmanlija. Sve ostalo u vezi sa događajem je neizvjesno: ko je sve učestvovao, kolike su bile vojske, kako je tekao boj, koje su bile glavne prekretne tačke u borbi, kada i kako je smrt zadesila Lazara i Murata...?“
Srpska postavka događaja ide ovako. Lazar Hrebeljanović okuplja Srbe. Idu protiv daleko jačeg protivnika jer je “bitna svetinja koju brane” i “carstvo nebesko”. Noć pred boj, Vuk Branković optužuje najvećeg junaka među njima Miloša Obilića da će na bojnom polju izdati Lazara. Obilić se zaklinje da će ubiti Murata. Nakon toga – Obilić pod maskom predaje prilazi Muratu i ubija ga, Branković se povlači iz boja, kneza Lazara zarobljavaju i ubijaju, a Bajazit ubija brata Jakuba.
“Sve što je vrijedilo na Kosovu je izginulo”, kaže kosovski vidovdanski mit.
-Knez Lazar poginuo je kada ga je, tokom borbe, Bajazit zarobio, a potom i pogubio. Mi ne znamo gdje se to tačno desilo, dok su Muratu presudila ruke srpskih ratnika koji su probili turske redove. Kada se priča o ubistvu emira Murata, svi istorijski izvori koji su nastali neposredno poslije boja, spominju 12 srpskih plemića koji su se zavjetovali da će ga ubiti, kao i da su oni to i izveli. U 15. vijeku Konstantin Filozof prvi put umjesto 12 plemića spominje 1, ali mu ne navodi ime.
U 16. vijeku plemić dobija ime Miloš, a u 18. dobija i prezime Obilić, Kobilić, Obiljević i slično. Ono što je sigurno je da identitet tih plemića nije poznat, pa zasigurno Obilić ne može imati "zasluge" za smrt emira Murata. Rani osmanski istoričari daju jako malo podataka o Kosovskom boju. Prvi glas širi ruski monah, koji 12 dana nakon prolazi kroz mjesto bitke, daje podatak da su obojica vladara izgubili život.
Sam Miloš Obilić nije uopšte istorijska ličnost. Samo ime Miloš kod Srba se javlja oko 100 godina poslije Kosovskog boja, a prezimena Obilić, Kobilić, Kobilović još mnogo, mnogo kasnije-govori srbijanski istoričar Aleksandar Uzelac.
Miloš Obilić je u srpskom narodu postao slavan, tek kada ga je Njegoš stavio u svoje stihove i to 457 godina poslije Kosovskog boja. U „Gorskom vijencu“ Miloš Obilić je junak, koji nadahnjuje i oplemenjuje nova srpska pokoljenja.
“Obiliću, zmaju ognjeviti, ko te gleda bliješte mu oči, svagda će te svetkovat junaci”.
Kao što za Vidovdan niko u Srbiji nije znao do druge polovine 19.stoljeća, tako ni jedan srpski ili ruski izvor 16. i 17-tog stoljeća, ne zna ime ubice turskog cara Murata na Kosovu. Ni jedan putopisac ne navodi da su Miloša u to vrijeme u Srbiji narodni pjevači spominjali. U "Gorskom vijencu" Njegoš će proizvesti Obilićev svjetlosni kult. U vrijeme, kad je kosovski mit postao "sržni nacionalni mit", uz njega će ići i ubojna krilatica "Za krst časni i slobodu zlatnu! Knjiga "Kosovska bitka u albanskom epu" sociološkinje, novinarke i političke analitičarke Ane di Lelio, napravila je pravu senzaciju, kada je objavljena 2010.godine.
U ovoj prije svega stručnoj literaturi, uz navođenje obilja izvora, autorka objašnjava ne samo kako je sudeći po albanskim historičarima, intelektualcima, učiteljima, piscima, ali i najstarijim žiteljima Kosova izgledao Kosovski boj, već i zašto pojedine albanske strukture smatraju Miloša Obilića, ili kako ga Albanci nazivaju Miloša (negdje i Mileša) Kopilića - albanskim junakom.
U današnjim kosovskim udžbenicima koje je odobrilo Ministarstvo prosvjete Kosova, prema Aninim navodima, Obilić je predstavljen kao Miloš Kopilić, junak albanskog porijekla, rođen u selu Kopiliću.
ANA DI LELIO
Književni historičar Miodrag Popović, uspostavljajući hronologiju varijanata Miloševog imena, kaže da se tek poslije 1723. godine javlja ime Miloš Obilić, a u štampanom tekstu, kako je utvrdio Ilarion Ruvarac, pominje se pod tim imenom u historiji Pavla Julinca, objavljenoj 1765. jedanaest godina kasnije od Vasilijeve „Istorije o Černoj Gori“, što znači da se stoljećima luta oko njegovog imena. -Očigledno, kada stvari ovako stoje - prvi srpski dokumenti ne pominju postojanje Muratovog ubice, ne zna se mesto junakovog rođenja, vekovima se luta oko njegovog imena-ostaje otvoreno pitanje da li je Miloš Obilić uopšte postojao ili ga je izmislilo tursko narodno predanje, kome je prokleti nevernik, kao mučki ubica bio neophodan, da bi se spasla viteška čast i dostojanstvo turskog cara. Po turskom narodnom predanju, koje su prihvatili i hroničari, Murat je ubijen na konju, kao pravi ratnik. On ne gine uoči boja, kao u srpskoj legendi, nego posle pobede nad nevernicima. Padišah pada kao žrtva svoje velikodušnosti; dozvoljava da mu pristupi poraženi nevernik, koji ga onda mučki ubija. Sumnju u Miloša i njegov podvig kao u istorijsku činjenicu, naročito pobuđuje podatak da ni jedan od prvih srpskih dokumenata ne zna za Miloša. Tek četrdeset i više godina posle Kosovskog boja, Konstantin Filozof će pomenuti viteza koji je ubio Murata, ali mu neće reći ime. Zašto ovog viteza ne pominje "Pećki letopis", koji je nastao pre 1405. ili neki od ranijih srpskih izvora o Kosovskom boju? Miloševog imena neće biti ni u poznijim srpskim izvorima. Srpski letopisi do 18. veka ili, da budemo oprezniji, do poslednje desetine 17. veka, ne pominju Miloša Obilića, niti govore o Muratovom ubici-zaključuje Miodrag Popović.
Kosovka djevojka je glavna ličnost u istoimenoj srpskoj narodnoj pjesmi. Ona je u mitološkoj postavci mlada djevojka koja poslije boja na Kosovu, luta po bojnom polju, poji i vida rane ranjenim ratnicima, tražeći vjerenika, kuma i djevera – Toplica Milana, Miloša Obilića i Kosančić Ivana. Najzad nailazi na teško ranjenog ratnika, po narodnoj pjesmi viteza Pavla Orlovića, i dok njemu pomaže, on joj otkriva da su sva trojica junaka koje traži poginula u boju. Nakon ispovijesti, i Pavle umire na njenim rukama. Pjesma “Kosovka djevojka” poslužila je kao inspiracija slikaru Urošu Prediću, koji je 1919. svijetu predstavio istoimenu sliku.Ne treba posebno napominjati da se radi o još jednom izmišljenom liku. Savremena srpska historičarka s beogradskoga Filozofskog fakulteta i autorica više knjiga, pokojna Olivera Milosavljević u svojim istraživanjima posebno se posvetila ulozi nacionalnih mitova. Milosavljević podsjeća „da kosovski mit nije stvorio narod, nego elita da bi narodom manipulisala“.
“KOSOVKA DJEVOJKA“ SLIKARA UROŠA PREDIĆA
Jedan dio srpskog plemstva su bili u vazalnom odnosu prema Osmanlijama, pa su se borili na njihovoj strani. Nakon Kosovskog boja, zajedno sa ostatkom Balkana, Srbija pada pod osmansku vlast. Rijetko kad i gdje, posljednjih decenija srpski historičari spominju bitku kod Nikopolja, koja je bila puno važnija za Osmanlije od one na Gazimestanu. Srbi su se u 14. i 15. stoljeću neprekidno borili kao saveznici Osmanlija. Osmanski vazal despot Đurađ Branković, doprinio je sa svojim trupama padu Carigrada 1453. godine. Godine 1396. bila je čuvena bitka kod Nikopolja. Osmanlije i Srbi skupa su ratovali protiv cijele kršćanske Europe. Tada je s desnog boka, sultanu Bajazitu u pomoć pritekla srpska vojska, pod zapovjedništvom njegovog šure despota Stefana Lazarevića. U odlučnoj bici, koja se odigrala 28. septembra 1396. godine, Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i porazili križarsku vojsku. Bitka kod Angore, danas Ankare. Godine 1402. učestvuje opet dobrovoljno despot Stefan Lazarević na strani Osmanlija i bori se za njih do zadnje kapi krvi. Vil Djurant u monumentalnom djelu „Istorija civilizacije" bici na Nikopolju daje više prostora od svih bitaka tog vremena u Evropi: “Kroz Srbiju je prošla ujedinjena hrišćanska vojska od 60.000 ljudi i opsjela turski garnizon u Nikopolju. Kada su francuski vitezovi, razgaljeni vinom i ženama, upozoreni da Bajazit, sa vojskom iz Azije dolazi da ukloni tu opsadu, oni su obećali da će je uništiti. Sa svoje strane, Bajazit se zakleo da će svog konja privezati za oltar svetog Petra u Rimu... Francuski vitezovi projurili su kroz turske redove, ali ih je s druge strane brda sačekalo 40.000 kopljanika... Ugari i Nijemci su ipak nekako potisnuli Turke, ali je onda srpski kralj Stefan Lazarević poveo 5.000 hrišćana protiv hrišćanske vojske i za sultana dobio odsudnu bitku kod Nikopolja (1396). Od tog dana Bugarska je do 1878. (kad i Srbija) bila provincija Otomanskog carstva“-piše Djurant.
VIL DJURANT
Kosovska bitka nije imala značaj koji joj se pridaje
