Nakon Palestine, Libana, Jemena i Irana, Izrael je ovog tjedna napao i petu zemlju u svom okruženju – Siriju. U utorak i srijedu izraelska vojska je izvela više od 400 zračnih udara na sirijske ciljeve, kako u južnoj sirijskoj regiji Suvajdi, tako i u glavnom gradu Damasku, gdje su pogođene zgrada Ministarstva obrane i lokacije u blizini predsjedničke palače.
U najnovijem valu nasilja u Siriji sudjelovala su četiri različita entiteta – sunitska beduinska plemena, Druzi, vojnici islamističke sunitske vlade u Damasku i izraelska vojska – a hodogram nasilja ogledni je primjer etničko-vjerskog kaosa koji vlada u post-Assadovoj Siriji.
Ukratko, nakon što su preko vikenda u Suvajdi izbili nasilni sukobi između beduina i Druza, iz Damaska je u Suvajdu poslana sirijska vojska da uvede red. Međutim, nakon izvještaja da se vladine snage u Suvajdi nisu postavile neutralno – nego, naprotiv, da su stale na stranu sunitske beduinske braće i da provode brutalne egzekucije nad Druzima – u priču se uplela i izraelska vojska, koja je pod egidom zaštite Druza bombardirala i sirijsku vojsku u Suvajdi i vladine objekte u Damasku.
Prema podacima Sirijskog opservatorija za ljudska prava (SOHR), u južnoj Siriji je zadnjih dana ubijeno više od 300 osoba. U izvještaju se navodi da je u borbama poginulo 69 pripadnika druske milicije i 40 civila – pri čemu se ističe da su 27 pripadnika druske zajednice pogubile vladine snage – kao i 165 sirijskih vojnika, 18 beduinskih boraca i 10 pripadnika sigurnosnih snaga koji su stradali u izraelskim zračnim napadima.
A kako je sve počelo i zašto su stvari tako brzo eskalirale? I kako je moguće da su međusobno zakrvili Izrael i nova islamistička vlada u Damasku, koji su u 13-godišnjem građanskom ratu u Siriji bili na istoj strani, boreći se protiv sekularne vlade sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, koji je svrgnut lani u decembru?
‘Duboki bratski savez‘
Eskalacija u Suvajdi „kuhala” se već neko vrijeme. Lokalni komiteti Druza i sunitske beduinske milicije posljednjih su se sedmica sukobljavale po više tačaka, uključujući otmice civila, vodoopskrbu i naplatu cestarine na improviziranim punktovima. Prema navodima SOHR-a, okidač za eskalaciju bila je beduinska otmica mladog druskog trgovca na cesti Suvajda-Damask, nakon čega su izbili sukobi između druskih i beduinskih milicija, pa je vlada u Damasku poslala vojsku da smiri duhove u Suvajdi.
Međutim, nakon što su se među Druzima proširile glasine da je vojska stala uz beduine, nastao je potpuni kaos. Dok su uplašene obitelji sirijskih Druza pokušavale pobjeći u Izrael, oko tisuću naoružanih Druza iz Izraela probilo je ogradu na Golanskoj visoravni i krenulo u pomoć druskoj braći u Siriji. Pojedini izvještaji navode da je u pomoć sirijskim Druzima došlo i više stotina druskih boraca iz Libanona.
U tako napetoj situaciji svoju priliku za intervenciju u Siriji prepoznao je Izrael, čiji su avioni napali sirijsku vojsku koja je došla u Suvajdu. Izraelski premijer Benjamin Netanyahu izjavio je da je naredio zračne udare na sirijske „snage i oružje” jer ih je vlada u Damasku „namjeravala upotrijebiti protiv Druza”. Kako je rekao, Izrael ima moralnu obavezu zaštititi sirijske Druze zbog svoje „duboke povezanosti” s druskom zajednicom u Izraelu.
Na istom fonu nastupila je i izraelska vojska, ističući da su napadi na Siriju izvedeni isključivo u cilju zaštite Druza:
„Izrael je posvećen sprečavanju nanošenja štete Druzima u Siriji zbog dubokog bratskog saveza i naših obiteljskih i povijesnih veza s Druzima u Izraelu”, stoji u saopćenju IDF-a.
Podjele među Druzima
Ovdje se mora reći da navedeni istupi Netanyahua i IDF-a imaju određeno uporište u kompleksnoj geopolitičkoj stvarnosti Bliskog istoka. U odnosu na druge arapske manjine koje žive u Izraelu, Druzi u toj zemlji zaista imaju poseban status i ugled. Za razliku od muslimanskih i kršćanskih Arapa, koji su u Izraelu izuzeti iz vojne obaveze, Druzi uredno služe obavezni vojni rok u izraelskoj vojsci, zbog čega imaju status „lojalne manjine” te nerijetko zauzimaju visoke vojne i političke pozicije u Izraelu.
Druzi su i inače vrlo specifična etničko-vjerska skupina. Na Bliskom istoku ih ukupno živi oko miloun, najviše u Siriji, Libanu, Izraelu i Jordanu. Svuda su manjina, ali u sirijskoj regiji Suvejdi čine većinu stanovništva. Iako su povijesno nastali iz šijitskog islama, kroz vrijeme su razvili vlastitu, izrazito zatvorenu i specifičnu religiju koja se bitno razlikuje od svih pravaca islama.
Među ostalim, Druzi ne prakticiraju pet stupova islama, ne prihvaćaju šerijatski zakon, zabranjuju poligamiju i vjeruju u reinkarnaciju, što je nespojivo s islamskim učenjima. Većina Druza sebe ne smatra muslimanima, niti ih većina muslimana smatra braćom po vjeri.
Međutim, ni izraelski ni sirijski Druzi nisu monolitni u svom stavu prema Izraelu. Druzi u Siriji nastoje se držati kao autonomna zajednica, pa mnogi od njih zaziru od etikete „izraelskih štićenika”. Njihov duhovni vođa, šejh Hikmat al-Hiđri, ovih je dana pred napadima sirijske vojske tražio „međunarodnu, a ne izraelsku” zaštitu, dok je istaknuti lider libanskih Druza Walid Jumblat upozorio da bi prihvatanje izraelske zaštite bilo samoubistvo za ugled druske zajednice u arapskom svijetu.
Čak i dio Druza u Izraelu javno kritizira izraelsku okupaciju sirijskog teritorija, pogotovo oni koji žive na Golanskoj visoravni, koju je Izrael okupirao 1967. godine. Većina tih golanskih Druza i dalje se izjašnjava kao Sirijci te je odbila izraelsko državljanstvo.
Islamisti rade pogrome? Ma nije moguće
Pa ipak, izraelska vlada često javno ističe „duboko bratski savez s našim druskim građanima” i „povijesnu bliskost” izraelskih Druza s druskim zajednicama u Siriji i Libanonu, iz čega onda proizlazi „moralni imperativ” za Izrael da „zaštiti Druze” u susjednim državama. S druge strane, aktualni predsjednik Sirije, nekadašnji al-Qa‘idin vođa Ahmed al-Sharaa (koji se u terorističkim danima zvao al-Golani), poručio je da je zaštita Druza „prioritet njegove vlade”, te je osudio izraelsku vojnu intervenciju kao miješanje u unutarnje stvari Sirije.
No, izraelski šef diplomatije Gideon Sa‘ar nazvao je obećanu istragu sirijske vlade o napadima na manjine u Siriji „farsom” i „šupljim obećanjima”. Naveo je da su u proteklih sedam mjeseci islamističke vladavine u Siriji zabilježeni brojni napadi na alavite, Kurde, Druze i kršćane, ističući kako te napade izvode upravo „sirijska vlada i naoružane skupine koje ih podržavaju”.
U tom smislu, Izrael opisuje al-Sharainu islamističku vladu kao prikrivene džihadiste, pa je i izraelski general Eyal Zamir izjavio za Reuters da „južna Sirija neće postati terorističko uporište”.
Ovdje valja reći da ni ove izraelske tvrdnje nisu bez uporišta u stvarnosti. U ovih sedam mjeseci u Siriji su se doista dogodili pogromi manjinskih skupina, ali je krajnje nevjerojatno da je radikalnu prirodu novih islamističkih vlasti u Damasku Izrael otkrio tek sada, nakon što je punih 13 godina sirijskog građanskog rata (2011.-2024.) bio na istoj strani s tim istim islamistima, a protiv Assadove sekularne Sirije.
„To da nova islamistička vlast, dojučerašnji ogranak al-Qa‘ide, vrši pogrome nad svima koji ne odgovaraju njihovoj radikalnoj liniji (šijiti, alawiti, kršćani…), svakako ne dolazi kao novost, ali novost nije ni licemjerni stav Izraela koji je godinama (zajedno sa Zapadom, arapskim monarhijama i raznim radikalnim skupinama) pomagao u rušenju sekularne sirijske vlasti”, konstatira naš vanjskopolitički portal Advance.
Dvije terorističke države
Je li onda Izrael doista plemeniti spasitelj koji je sirijsku islamističku vojsku napao kako bi zaštitio slabije, u ovom slučaju sirijske Druze? S obzirom na postupke Izraela u zadnje dvije godine – kada je napao pet zemalja koje smo naveli u prvom pasusu ovog teksta – to je pitanje vrlo diskutabilno. Cinici bi rekli: teroristička država je napala terorističku državu. Odnosno, etničko čišćenje u južnoj Siriji sprečava država koja istovremeno provodi etničko čišćenje u Gazi.
Mnogi drže da je zaštita Druza samo izlika kojom Izrael vojno ostvaruje svoje geopolitičke ciljeve na Bliskom istoku. Jedan od tih ciljeva je osigurati da nijedna muslimanska država u regiji ne postane dovoljno snažna i suverena da bi u perspektivi mogla nauditi Izraelu. Stoga svi izraelski muslimanski susjedi moraju biti slabi, razjedinjeni i zauzeti svojim internim podjelama i sukobima, kojih na Bliskom istoku nikada ne manjka.
U tom smislu, Izraelu i nije toliko bitno jesu li u Damasku na vlasti sekularisti ili islamisti. Bitno je jedino da se Sirija „zabavi o vlastitom jadu”, kako bi trajno ostala zagušena vlastitim sektaškim sukobima i time nesposobna da potencijalno ugrozi Izrael.
Promatrači ukazuju i na mogućnost da Izrael, koristeći sirijske Druze, stvara sebi lojalnu enklavu u južnoj Siriji, koja bi se u budućnosti mogla transformirati u separatističku regiju Druzistan. Taj koncept „tampon-državica” odlično se uklapa u izraelsku strategiju dubinske obrane hebrejske države, s Druzima kao „lokalnim krajišnicima” koji će služiti kao amortizer između Izraela i potencijalnih iranskih saveznika u Siriji. Neki drže i da bi se ta buduća regija Druzistan u konačnici mogla uklopiti u projekt tzv. Velikog Izraela.
Zasad je poznato da se sirijska vojska u srijedu navečer povukla iz Suvajde, čime je jedan od izraelskih ciljeva ostvaren: jug Sirije nije pod kontrolom Damaska, nego pod kontrolom Tel Aviva. Veliki Izrael polako izranja iz magle.
