Halid Bešlić nije bio samo pjevač. Bio je simbol jedne zemlje koja se smijala i plakala zajedno, pjevala kad je bilo teško, i pronalazila smisao u stihovima o ljubavi, gubitku i ponosu.
Bio je kulturni stub Bosne i Hercegovine, čovjek kojeg su voljeli i Bošnjak i Hrvat i Srbin, čovjek koji je ujedinjavao ono što su političari godinama razdvajali. I upravo zato, njegova smrt nije bila samo gubitak za estradu – to je bio udarac u dušu jedne zemlje.
A onda, tišina. Tišina iz državnog vrha. Posebno ona hladna i bešćutna tišina iz kabineta Borjane Krišto, predsjedavajuće Vijeća ministara BiH, žene koja očito misli da državnički pijetet nije obavezan kad umre neko “ko ne pripada njenom narodu”. Ni riječ, ni cvijet, ni poruka. Ni protokolarnog “izraza žaljenja”. Kao da je umro nečiji daleki rođak iz susjedne zemlje, a ne čovjek koji je svojim glasom predstavljao Bosnu i Hercegovinu od Sarajeva do Australije.
I u tom trenutku, mnogi su očekivali da će se oglasiti Elmedin Konaković.
Ministar vanjskih poslova, čovjek koji se samoproglasio moralnim korektivom nacije, koji ne propušta priliku da “prodrma” javnost svojim izjavama kad je u pitanju reis Kavazović, Islamska zajednica ili SDA.
Ali kad je trebalo prozvati Borjanu Krišto, kad je trebalo jasno reći da je nedostatak pijeteta prema Halidu Bešliću – sramota države – Konaković je iznenada postao najtiši čovjek u Sarajevu.
Gdje je nestala ta glasna “hrabrost” s Twittera i press konferencija?
Gdje su one silne izjave o moralu, ponosu i državničkoj odgovornosti?
Ili, preciznije – da li Konaković ima snage da podigne glas kad je protivnik politički koristan?
Jer nije problem što šuti – problem je koga bira da napada.
Kada reis Kavazović kaže nešto što mu ne prija, Konaković se pretvara u lavinu moralnih lekcija, javno dijeli packe i doktrine o vjeri, politici i “sekularnosti”.
Ali kad Borjana Krišto pređe granicu ljudskog dostojanstva – kad ignoriše smrt čovjeka kojeg poštuje cijela zemlja – tada iz njegovog Ministarstva dolazi muk.
Nema ni objave, ni osude, ni “brifinga”. Samo – tišina.
To nije slučajnost. To je politički proračun.
Jer Konaković zna da mu sukob s Krišto – i onima koji stoje iza nje – ne donosi poene u međunarodnim krugovima, ni podršku “europske braće” iz HDZ-a.
Ali sukob s reisom? To je “hrabro”, “modernistički”, “progresivno”. To dobro zvuči ambasadama.
U prevodu: Reisa možeš napasti jer se ne bojiš reakcije Brisela, ali Borjanu ne smiješ jer se bojiš reakcije Dragana Čovića.
I tako se, po ko zna koji put, pokazalo da “reformski lideri” koji su obećavali novu politiku, zapravo nose stari strah od političkog rizika.
U njihovom svijetu – moral je selektivan, pijetet ima etničku oznaku, a hrabrost traje samo dok je pred kamerama.
Jer kad je u pitanju Halid Bešlić, tu nema stranačkih boja. To je pitanje ljudske pristojnosti. Ali, eto, Borjana Krišto to nije razumjela.
A Elmedin Konaković – nije imao hrabrosti da joj to kaže.
Danas, kad Sarajevo ispraća čovjeka koji je ostavio trag dublji od ijednog političara u posljednjih trideset godina, šutnja naših “lidera” govori više od bilo kojeg govora.
Konakovićeva tišina više nije znak dostojanstva – to je znak potrošenog političkog kredita, izgubljenog moralnog kompasa i surove istine: da su neki ljudi spremni govoriti samo onda kad je sigurno, i šutjeti kad bi trebalo biti najglasniji.
I zato ostaje pitanje koje odzvanja kao refren:
Je li Elmedin Konaković zaista potrošio svu svoju “municiju” na reisa Kavazovića – ili mu nikada nije ni bilo stalo da brani ono što narod osjeća?
Jer halali, Dino – ovo je tvoja najtiša izdaja do sada.
