Je li ostavka Nihad Uk politički čin ili dobro režirana predstava?

Tehnički mandat, klimava većina i stare političke akrobacije otvaraju sumnju da se iza ostavke krije kalkulacija, a ne odgovornost

Ostavka premijera Kantona Sarajevo na prvi pogled djeluje kao čin političke odgovornosti. U političkoj teoriji, to bi trebao biti trenutak kada nosilac izvršne vlasti priznaje da je sistem kojim upravlja izgubio stabilnost ili povjerenje javnosti. Međutim, u političkoj praksi Bosne i Hercegovine, ostavke rijetko znače kraj moći. Mnogo češće predstavljaju njen privremeni preoblikovani nastavak.

Upravo zato ostavka Nihada Uka otvara ključno pitanje: da li je riječ o stvarnom odlasku ili tek o formalnom manevru koji omogućava nastavak iste vlasti pod drugačijim okolnostima?

Tehnički mandat kao politički zaklon

Prema važećem pravnom okviru, ostavka premijera automatski povlači i mandat ministara, ali to ne znači prekid vlasti. Naprotiv, Vlada Kantona Sarajevo nastavlja funkcionirati u punom kapacitetu sve dok ne bude imenovan novi saziv. Drugim riječima, struktura ostaje ista, ljudi ostaju isti, a odluke se i dalje donose.

U praksi, tehnički mandat često postaje politički štit – omogućava vlastima da formalno priznaju krizu, a da pritom suštinski zadrže kontrolu nad institucijama.

To stvara paradoks: ostavka postoji, ali promjena ne postoji.

Skupštinska matematika kao ključ opstanka

Sudbina nove vlade sada je u rukama Skupština Kantona Sarajevo, koja mora imenovati mandatara i potvrditi novi kabinet. No, politička realnost ukazuje na ozbiljan problem – vladajuća koalicija poznata kao Trojka više ne djeluje kao stabilan blok sa sigurnom većinom.

Bez potrebnog broja ruku, proces formiranja nove vlade može se pretvoriti u dugotrajnu političku agoniju, tokom koje će postojeća struktura vlasti nastaviti upravljati kantonom pod oznakom „tehničkog mandata“.

To otvara prostor za opravdanu sumnju: da li ostavka predstavlja stvarni prekid ili samo kupovinu vremena?

Već viđen politički scenarij

Bosanskohercegovačka politička scena već pamti slične situacije. Kada je Edin Forto preuzeo funkciju u Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, njegov odlazak sa kantonalne funkcije nije izveden kroz klasičnu ostavku. Umjesto toga, primijenjen je administrativni manevar koji je omogućio kontinuitet vlasti bez formalnog političkog raskida.

Takvi potezi jasno pokazuju obrazac ponašanja: formalna procedura koristi se kao alat političke stabilizacije, a ne kao čin odgovornosti.

Zato se danas postavlja logično pitanje – da li je Ukova ostavka početak promjene ili samo nastavak iste politike drugim sredstvima?

Ostavka bez posljedica nije odgovornost

Suština političke odgovornosti nije u samom činu ostavke, već u njenim posljedicama. Ako se struktura vlasti ne promijeni, ako isti ljudi nastave donositi odluke i ako politički odnosi ostanu netaknuti, onda ostavka postaje simbolički čin bez stvarnog sadržaja.

U tom slučaju, ona prestaje biti čin odgovornosti i postaje politički instrument.

Građani Kantona Sarajevo ne trebaju formalne geste. Trebaju stvarne promjene. Jer ostavka koja ne mijenja ništa nije kraj jedne politike.

To je samo njena pauza.