Je li poljubac u „opisu posla“ političara, pomoćni instrument za uspjeh ili alat za „prodaju magle“

Posljednji poznati javni „viralni“ poljubac dva političara je ovaj Dodika i Lukašenka u Minsku, bolje rečeno , Dodikovo „namještanje“ za ljubljenje, koje je bjeloruski vladar, spontano prihvatio, pa šta bude.

Ovo „ljubljenje“ daleko je od onog „smrtnog“ poljupca Leonida Brežnjeva i Eriha Honekera prije 45 godina na 30-godišnjicu osnivanja Istočne Njemačke kada su dva komunistička političara „ pomiješala pljuvačke“. Socijalistički bratski poljubac po konceptu „ zagrljaj, cmok u desni pa u lijevi obraz pa pusa posred usta“ koji je upražnjavao birvaktle i „ drug Tito“ odumro je sa komunizmom, ali bizarno cjelivanje među političarima preživjelo je do danas.

Doduše, kulturološki, svijet je neusaglašen pa se to reflektira i na „kulturu ljubljenja „ političke elite.

U Kini se ljubljenje smatra vulgarnim, u japanskom jeziku ne postoji riječ za ljubljenje, dok se kod poljubaca i obraz, recimo, Skandinavci ljube jednom, Francuzi, dvaput, Rusi Nizozemci, Beligijanci, Srbi, Arapi triput.

Milorad Dodik ljubi se i grli sa svima iz svijeta politike , neovisno o naciji, vjeri, moralu, rasi ili vrijednosnom sistemu ako mu to politički konvenira, a u prostom prijevodu, ako ima interes. Dobro, on tu vrstu neverbalne komunikacije primjenjuje od , figurativno rečeno, šatora na Zmijanju na Manjači do Putinove dače u Moskvi, i sve to bi on vjerovatno obrazložio ne prostim nego višim interesom, ma šta to značilo.

Ili, još vjerovatnije, srpskim interesom, što je još apstraktniji pojam. Lukašenko je tek posljednji u nizu Dodikovih „žrtava“ ,a svaka posjeta Srbiji, ili Rusiji i susreti sa liderima Vučićem ili Putinom završava kao i sa tovarišem Aleksandrom. Dodik je otvoreno i priznao kako je sa svima „od Miloševića do danas imao neku priču, grljenje, ljubljenje, pričuo ljepoti i svemu ostalom...“

Nije Dodik balkanski izuzetak. Sjećate se, i bivši predsjednik Srbije Nikolić je 2015. godine iskoristio zgodnu priliku pa tri puta, valjda po srpskom običaju, u ime života, smrti i časti, poljubio vidno iznenađenu tadašnju hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović koja mu je pružila ruku , a slovenačkog predsjednika Boruta Pahora „samo“ zagrlio.

Skoro identično sa Nikolićem je prošao i eks hrvatski predsjednik Ivo Josipović. Kolinda se godinu dana kasnije mnogo bolje pripremila, pa je u romantičnom susretu na mostu u Dalju Aleksandru Vučiću , srbijanskom predsjedniku vlade, umjesto obraza pružila ruku,a on njoj buket cvijeća. Odnosi između dviju država nisu se popravili, pa hrvatski predsjednici i dan-danas jedni o drugima misle i govore vrlo loše.

Na medijske stupce je upravo zbog kontraveznog pokušaja poljupca, a ne zbog uspješnog političkog poteza dospio hrvatski šef vanjskih poslova Goran Grlić-Radman kada je pokušao „cmoknuti“ njemačku kolegicu Analenu Berbok koja mu je ponudila „“samo“ ruku. Berbok se izmakla , a hrvatski šef diplomatije branio se nespretnošću.

Ovo se ne smije brkati sa „kišnim zagrljajem“ koji je hrvatskoj predsjednici Kolindi francuski predsjednik Emanuel Makron na Svjetskom prvenstvu u nogometu u Rusiji, a moguću nedoličnost kompenzirala je stvarno jaka kiša. S druge strane, uobičajeno, Makron sve svoje predsjedničke kolege dočekuje sa poljupcem u oba obraza, što je, izgleda, stari francuski običaj.

Sve u svemu, ljubljenje u političkim svjetonazorima nije baš uobičajeno, osim ako osobe nisu posebno bliske. Novinari, javnost, oko i pamet običnog čovjeka vrlo brzo procijene koliko u formalnom diplomatskom političkom diskursu ljubljenju ima mjesta.

A obično i uglavnom- nema. Čini se da Dodik kao nekadašnji „đak komunizma“, a i mnogi srpski vođe,vrlo rado zadržava ovaj socijalistički relikt kako bi pokazao navodni bliski odnos između dviju država. Bez obzira kako narodi tih država žive. Stim, što on nije predsjednik države.

Na kraju, nije to „ljubljenje“ toliko ni bitno, koliko je važno da nas taj „poljubac“ ne zavarava, privlači pažnu i stvara maglu i obmanu, kako oni obavljaju dobar posao za svoje građane i narode. A skoro uvijek je obrnuto.