Milorad Dodik, bjegunac od bh. pravosuđa i politički manipulator par excellence, ponovo je u Beogradu izgovorio niz besmislenih fraza i političkih floskula koje i dalje služe kao maska za njegove lične interese i ambicije.
Na sastanku sa premijerom Srbije, Đurom Macutom, koji je, kako Dodik sam ističe, bio „izuzetno uspješan“, šef Republike Srpske je ponovo pompozno govorio o „temeljima opstanka i napretka srpskog naroda“. I naravno, o nečemu što, po njemu, čini osnovnu političku osnovu – „RS i Srbija – dva krila jednog imena“.
Ali, ako malo pažljivije pogledamo, zaista nije teško zaključiti da su to samo još jedan pokušaj da se maskira realnost – realnost u kojoj RS, kao politička jedinica, nije ništa više od produžene ruke Milorada Dodika, koji je kroz svoju vlast zasnovanu na autoritarnim metodama, podjelama i kontrolama, odavno pretvorio ovu teritoriju u političko igralište. Dodikov poziv na „jedinstvo“ samo je još jedna pozivnica za nastavak podjela, nastavak političkih manipulacija i nastavak isključivanja svakog glasa koji se usudi da se protivi njegovoj apsolutnoj vlasti.
Nekoliko ključnih stvari stoji iza Dodikovih izjava, koje su obavezno „obojene patriotizmom“, a zapravo skrivaju najgoru moguću vrstu politike – onu koja je utemeljena na podjelama i iskorištavanju neinformiranih masa. „Naša saradnja je temelj opstanka i napretka srpskog naroda“, kaže on. Pa, ako je tako, zašto srpski narod, kako u BiH, tako i u samoj Srbiji, i dalje pati od beskrajne političke nestabilnosti, siromaštva, nezaposlenosti i pljačke resursa, dok se svi zajedno ponosimo ovakvom vrstom „bratske“ političke suradnje?
Ove „inicijative“ koje Dodik spominje – projekte za jačanje veza između RS i Srbije – samo su još jedan način da se zasjenjuje pravo pitanje: ko ima koristi od tih projekata? I na kraju, iako se dodaju ekonomija i stabilnost kao glavne tačke tih razgovora, pravo pitanje glasi: da li su to zaista teme koje dotaknu običnog čovjeka u RS-u, koji svakodnevno osjeća posljedice političkih odluka koje se donose daleko od njegovih ruku? Da li se običan narod u RS-u osjeća „jačim“ kroz ovu saradnju, ili samo postaje još jedan od brojnih političkih kolateralnih šteta u igri koju vode neki od najmoćnijih političara u ovom dijelu svijeta?
Nema, međutim, nikakve sumnje u to što Dodik zaista želi: političku kontrolu. Na svakom koraku, na svakom sastanku, on nastoji da usmjeri političke resurse i moć ka samom sebi i svojoj užoj ekipi. Kroz političke igre, Dodik je uspio ne samo usmjeriti dio resursa na vlastite interese, već i ozbiljno destabilizirati svaki pokušaj promjene ili razvoja. Zar bi iko ko je uistinu zabrinut za budućnost srpskog naroda zapravo podržao ovakvu vrstu koruptivnog, autoritarnog režima?
I, kao šlag na tortu, slijedi Dodikova omiljena politička poruka – da su „RS i Srbija dva krila jednog imena“. Kome to Dodik govori? Onima koji su, nesumnjivo, već do kraja očarani njegovim političkim manipulacijama i obećanjima koja nikada neće biti ispunjena? Ili možda onima koji su već duže vrijeme izgubili svaki trag prema realnosti i žive u svijetu političkih iluzija?
Isto tako, ne možemo se oteti dojmu da je Dodik, ovim ponovljenim izjavama, zapravo nastavio igru političkog kupovanja vremena, prodajući jeftine parole o „jedinstvu“, dok je stvarno jedinstvo srpskog naroda u RS-u, kao i u Srbiji, samo teoretski pojam. Jer, kako može postojati jedinstvo kad ljudi svakodnevno trpe političku represiju, kad su vođe potkupljene i kad se javne funkcije koriste kao nagrada za političke saveznike, a ne za narodne interese?
Dok Dodik, kao i uvijek, vozi političku mašinu koja je sve više pod kontrolom korupcije i kriminala, narodu ostaju samo fraze i „političke inicijative“ koje će im donijeti još više siromaštva, dok prava borba za opstanak srpskog naroda nestaje u magli političkih igara i prijetnji. Da li smo zaista spremni da ostanemo ovce u ovoj političkoj farmi?
