Još jedna žena, još jedan ugašeni život.
U BiH je zabilježen novi femicid, gdje je tridesetogodišnjakinja brutalno ubijena, a njen ubica pokušao je oduzeti sebi život. Dok su svi šokirani i zgroženi ovom tragedijom, jedno pitanje odzvanja: Koji je ovo femicid po redu u 2024. godini? I što je još važnije, šta je država učinila da spriječi ovakve zločine? Odgovor je surov, ali jasan – nedovoljno. Svjedoci smo situacije gdje nasilje nad ženama postaje svakodnevica, dok država ostaje pasivna, iznoseći tek puke izjave nakon svakog nesretnog događaja.
Ova žena, kao i mnoge prije nje, nije samo broj. Ona je imala svoje snove, planove, voljene ljude. Možda je planirala budućnost, možda je imala djecu koja su sada ostala bez majke, ili roditelje koji su izgubili svoje dijete. Njena smrt je trajna, nepovratna rana koja neće zacijeliti.
U moru saopćenja i obećanja, konkretne akcije izostaju. Nasilnici se vraćaju na ulice, a žene nastavljaju živjeti u strahu. Zakonodavni okvir je nedovoljan, a institucije zadužene za provođenje zakona djeluju nesposobno i nezainteresovano. U takvoj atmosferi, nije iznenađujuće da građani, očajni zbog nedostatka pravde, počinju uzimati stvar u svoje ruke. No, umjesto podrške, ti hrabri pojedinci bivaju kažnjeni.
Šta se promijenilo od Nizaminog ubistva do danas?
Primjer koji najbolje oslikava ovu tragičnu situaciju je nedavni događaj u Sarajevu, gdje su mladići u tramvaju zaštitili ženu od nasilnika. Umjesto da budu pohvaljeni za svoju hrabrost, oni su se suočili s krivičnim prijavama. Šta da ti momci nisu odbranili tu ženu? Možda bi i o njoj danas pisali kao žrtvi femicida.
Ova situacija postavlja ozbiljna pitanja o našem društvu i o tome kako tretiramo one koji stanu u obranu slabijih. Šta su ti momci dobili osim prijetnje krivičnim gonjenjem? Umjesto da budu heroji, država ih je svela na krivce.
Uredu bi bila kazna, ali da država radi svoj posao. Ali ovakvim kažnjavanjem nam država govori da šutimo i budemo nijemi pred zločinom.
U trenutku kada se ljudi osjećaju primorani uzeti pravdu u svoje ruke, jer ne vjeruju da će država reagovati adekvatno, postajemo svjedoci duboke krize povjerenja. Naši zakoni, umjesto da štite žrtve, postaju alat za kaznu onima koji imaju hrabrosti da se suprotstave nasilju.
Država mora hitno reagirati. Ne samo izradom zakona koji će biti strožiji prema nasilnicima, već i edukacijom, prevencijom i stvaranjem okruženja u kojem će žene biti sigurne. Svaki femicid, svaka ubijena žena, je krik očajnika kojeg nismo čuli na vrijeme. Naša je dužnost kao društvo da osiguramo da se ovakvi zločini više ne ponavljaju.
Moramo se zapitati kakvo smo društvo postali kad heroji postaju krivci, a nasilnici slobodno šeću ulicama. Gdje su te institucije koje bi trebale reagovati prije nego što dođe do tragedije? Gdje su zakoni koji će osigurati da nijedna žena više ne mora strahovati za svoj život?
Ubijena žena (30) jutros u Šipovu
Ova žena više nije među nama, ali njen glas mora odjekivati kroz naše ulice, naše domove, naše institucije. Njen život nije bio uzaludan, ali na nama je da osiguramo da njena smrt ne bude zaboravljena, već da bude pokretač promjene, da bude posljednja u nizu takvih tragedija.
Vrijeme je da se probudimo. Vrijeme je da prestanemo govoriti i počnemo djelovati. Da osiguramo da svaki nasilnik bude kažnjen, a svaki hrabri građanin zaštićen.
Da izgradimo društvo u kojem će žene biti sigurne, a nasilje nad njima biti samo mračna uspomena iz prošlosti. Jer, ako nastavimo ovako, samo ćemo produbljivati rane i stvarati novo nasilje – ne samo nad ženama, već i nad onima koji ih brane.
