Otkako je Uzvišeni Allah objavio ajet o hadždžu, svaka iskrena muslimanska duša u nekom trenutku svog života osjeti žudnju za jednom svetom, drevnom kućom – Kâbom, oko koje se okreće čitava povijest vjere. Srce titra kad se izgovore riječi "Labbejke Allahumme labbejke...", ali čini se da nisu sva srca spremna istovremeno odgovoriti i na poziv reda, discipline i organizacije.
Za neke je red zločin, a poštivanje procedura hereza. Kao da je hadž autentičan jedino ako podsjeća na haos, gužvu i iscrpljenost, kao da je jedino tada „prihvaćen“.
Zaboravlja se često da je hadž, peta i posljednja dužnost islama, precizno definisan Kur'anskom frazom: "za onoga ko je u mogućnosti da mu pristupi."
U 21. stoljeću ta mogućnost ne znači više samo fizičku i finansijsku spremnost. To znači i digitalni pristup, regulative, dozvole, pametne aplikacije i – najvažnije – poštivanje sistema. To znači da ne ideš kad hoćeš, već kad si pozvan. Da ne ulaziš bez dozvole, jer to više nije puka organizaciona formalnost, već brana od tragedije i kaosa.
Danas imamo dva tabora:
Prvi tabor – oni koji imaju dozvolu, ispoštovali su pravila, i stoga imaju priliku obaviti hadž u miru, udobnosti i sigurnosti. Njihova duhovna transformacija nije poremećena neizvjesnošću i nervozom. Njihove dove nisu isprekidane glasovima gomile koja gubi strpljenje.
Drugi tabor – oni koji i dalje misle da je „gužva“ dokaz vjere, a da je kršenje pravila herojski čin. Njima je hadž autentičan samo ako se krećeš kao da si u borbi za preživljavanje, ako ti voda presuši u ruci, a sunce ti sprži lice dok se guraš s nepoznatima. Njima je „napor“ – dokaz predanosti, ali zaboravljaju da je red dio ibadeta, a sigurnost svih hodočasnika dio kolektivne odgovornosti.
Sjećate li se hadža nekad? Kada je djelovao kao inscenacija apokalipse, koju je producirala produkcija zvana „Chaos & Co“? Automobili su se gomilali bez reda, ljudi padali s nogu, gubili se jedni od drugih, a bacanje kamenja na džemarete više je ličilo na karate turnir nego na smirenu duhovnu simboliku otpora šejtanu.
A onda je došla organizacija. Red. Tehnologija. Algoritam koji određuje gdje stojiš i kada krećeš. Sigurnost je postala pravilo, smirenost norma. Džemareti više nisu borilište, već čin pokornosti. Hadž više nije takmičenje u izdržljivosti, već manifestacija dostojanstva. Hodočasnik danas više ne trči između svetih mjesta kao maratonac, već hoda kao poslanik – svjestan, smiren, uronjen u dovi.
I zamislite... Čak je i šejtan zaplakao. Ne zbog kamenčića, već zbog toga što se izgubio u savršenoj organizaciji. Više ne zna odakle da priđe ljudima. Nema više prostora za njegov haos. Red mu je oduzeo moć.
Danas se kaže: Nema hadža bez dozvole
To nije reklama, to je zaštita svetosti. To je molba, apel, podsjetnik da hadž nije performans. Nije događaj na kojem skupljaš selfije, već pročišćenje života. I zato ne dolazi bez poziva, ne ulaziš bez propusnice, ne gaziš tuđe snove da bi ti ispunio svoj hir.
Dragi brate, draga sestro,
Ako nisi dobio dozvolu, to nije kazna. To je možda Allahov hikmet – možda još nije tvoje vrijeme. Ne varaj. Ne traži rupe u sistemu. Ne slušaj glasove koji govore da je „pravilo protiv vjere“, jer nije. Pravilo je štit tvog hadža. Pravilo je tvoj mir, tvoja sigurnost, tvoja dova.
U suprotnom – hoćeš li zaista dopustiti da te ljudi gledaju kao šejtana? Da te kamenju ne podvrgavaju iz vjerske simbolike, nego zato što si prekršio red i ugrozio njihovu svetost? Hoćeš li dopustiti da tvoja greška pomuti crte njihovih lica i oskrnavi njihov trenutak pred Gospodarom?
Zato: Prije nego tvoje noge kroče na Mekanski pijesak, pusti da tvoja duša doživi hadž. Neka tvoje srce obavi hadž prije tijela. Neka tvoje poštovanje propisa bude tvoj prvi tavaf. Jer nema hadža bez pokornosti. Nema hadža bez reda. I nema blagoslova bez poštovanja prema propisu.
I znaj – ne ide se Allahu kroz haos, nego kroz red.
