U trenutku kada Milorad Dodik otvoreno prijeti secesijom i vodi rat riječima protiv države kojoj je formalno predsjednik jednog entiteta, a Dragan Čović s osmijehom šarmira evropske birokrate dok u sjeni šuruje s istim ciljem, međunarodna zajednica mirno sjedi, posmatra i – šuti.
Ništa novo. Bosna i Hercegovina je još jednom ostavljena na milost i nemilost svojih dželata, jednako kao 1992. godine, a sarajevski politički diletanti koji se nazivaju “proevropskim snagama” ponovo se pretvaraju da ne razumiju o čemu se zapravo radi. A radi se o životu i smrti jedne države.
Onaj ko još vjeruje da su strateški ciljevi Beograda i Zagreba prema Bosni i Hercegovini evoluirali, ne bi trebao ni da priđe politici. Ne zato što ima drugačije mišljenje, već zato što je opasno slijep za istorijske obrasce. Takva sljepoća se u ovom prostoru skupo plaća – suverenitetom, stabilnošću, a vrlo lako i krvlju. Jer Srbija i Hrvatska ne žele BiH kao funkcionalnu, građansku, evropsku državu. One je žele kao podijeljeni plijen, tampon-zonu između svojih imperijalnih ambicija, ispresijecanu etničkim rovovima, sa što manje Bošnjaka – naročito onih koji vjeruju u jedinstvenu državu.
Retorika se mijenja, fasada je glađa, ali ciljevi ostaju isti. Više se ne viče “nema više Bosne”, sada se to kaže kroz “legitimitet”, “konstitutivne narode” i “asimetriju entitetskih nadležnosti”. Danas se teritorij ne otima tenkom, već uz kaficu s europarlamentarcima i dokumente iz Brisela. Ali lopovluk ostaje lopovluk, a porobljavanje države se ne čini manje sramnim samo zato što se obavlja pod kristalnim lusterima.
Šovinistička osovina Dodik-Čović djeluje sinhronizirano kao nikad ranije. Ono što Dodik izgovori u manijakalnom delirijumu, Čović upakuje u diplomatski celofan i ponudi kao “europski zahtjev hrvatskog naroda”. Dva čovjeka – jedno tijelo: metastazirani tumor ideje podjele Bosne i Hercegovine. Obojicu jednako hrani Beograd i Zagreb, samo što jedan maše ruskom ikonom, a drugi evropskom zastavom. Šizofrenija političkog oportunizma na štetu jedne nacije.
A šta radi međunarodna zajednica? Ništa. OHR? Piše birokratske izvještaje i uvodi beznačajne sankcije. EU? Fokusira se na “balans” između aktera, kao da su svi jednako krivi, kao da su svi jednako nasilni. Umjesto da stane na stranu pravde i države, staje na stranu kalkulacije i lažnog mira. I tako, dok se BiH svakodnevno urušava, oni balansiraju između onih koji je ruše i onih koji je pokušavaju spasiti. I to nazivaju diplomatijom. Mi to nazivamo izdajom.
Tragično je i groteskno što bošnjačke stranke u Sarajevu uporno igraju po pravilima igre koju su drugi pisali. Mijenjaju pozicije u institucijama, dijele resore i funkcije, i dalje vjerujući da se vuk može nahraniti bez da ovce stradaju. A dok oni sanjaju evropske integracije, njihovi partneri iz SNSD-a i HDZ-a potkopavaju temelje države i planiraju njen raspad, otvoreno, bez posljedica.
Evropska unija i međunarodna zajednica se ponašaju kao da se BiH ne nalazi na evropskom tlu. Kao da se u BiH ne vodi egzistencijalna bitka između civilizacije i barbarstva, između demokratskih vrijednosti i mafijaškog feudalizma. BiH nije problem Evrope, ona je ogledalo Evrope. I ono što se danas događa u Sarajevu, Banjaluci, Mostaru – sutra će se desiti u Beču, Parizu i Berlinu.
Ova država danas je živi eksperiment – Gernika savremene Evrope. Umjesto avionskih bombi, danas je gađaju političkim pamfletima. Umjesto nacista, imamo šoviniste s kravatom i diplomatskim pasošem. I svi šute. Kao da će ih ta šutnja spasiti kada se plamen proširi. Kao da fašizam više ne dolazi u čizmama, nego u PDF dokumentima s Briselskim pečatom.
U Bosni i Hercegovini se ne odlučuje samo o sudbini jedne male države. Ovdje se odlučuje o tome hoće li Evropa imati kičmu. Hoće li stati u odbranu ideja na kojima je izgrađena – pravde, jednakosti, ljudskih prava. Ili će se i ona pretvoriti u zbir lobističkih interesa i kolonijalnih ambicija. Ako Bosna padne, neka se niko ne zavarava – nije to samo poraz Sarajeva. To je poraz Brisela, poraz evropskog morala, poraz budućnosti.
I neka se zna: svi oni koji šute danas, jednako su odgovorni kao i oni koji viču. Jer Bosna i Hercegovina nije samo napadnuta – ona je izdata. A historija pamti izdajnike.
