Svaki put kad Srbija zapadne u unutrašnji haos, kad joj sistem prokrvari iz svih pora, kad joj se pred očima urušavaju institucije, ekonomija, moral i politički integritet – Beograd instinktivno okreće glavu prema Bosni i Hercegovini.
Kao narkoman koji traži staru dozu, režim u Srbiji pribjegava istom, već isprobanom i izlizano opasnom obrascu: kad više ne zna kako da se nosi s vlastitim narodom – udara po BiH. A ako treba, i po kostima mrtvih.
Upravo to je uradio i Miloš Vučević, predsjednik Srpske napredne stranke, produžena ruka i eho-aparat Aleksandra Vučića, u pokušaju da zaustavi nezaustavljivo: buđenje Srbije iz višegodišnje tiranije SNS-a. U trenutku kada mu se studenti, najobrazovaniji i najhrabriji sloj društva, otresaju sramotne hipoteke režima, Vučević, kao papagaj bez hrabrosti za autentičnu misao, uzima gotov Vučićev narativ i počinje da ga recituje kao evanđelje velikosrpske paranoje.
Umjesto da odgovori na zahtjeve mladih ljudi koji već pet mjeseci drže fakultete u blokadi, umjesto da kaže riječ o padu nadstrešnice u Novom Sadu koji je ubio 16 ljudi, umjesto da prizna da Srbija danas nije država nego disfunkcionalna kulisa korupcije i nasilja – Vučević traži da studenti objasne šta misle o Srebrenici.
Da ponovimo:
U zemlji u kojoj svakodnevno nestaju milioni iz budžeta, u kojoj se policija koristi za premlaćivanje protestanata, u kojoj ne postoji nezavisan sud, ni slobodan medij – režimski aparatčik koji se predstavlja kao "državnik" postavlja pitanje: "A šta studenti misle o RS-u, Kosovu i Rusiji?"
Apsurd više nije riječ kojom se ovo može opisati. Ovo je političko silovanje činjenica.
Vučević nije tražio stav o budžetu, o reformama, o obrazovanju – nego o genocidu u Srebrenici, o ratnom zločinu za koji se Beograd decenijama pretvara da se nikada nije dogodio. Jer zna da tu počinju podjele. Jer zna da je to najbolji način da studentski pokret pretvori u mete.
Upravo tu Vučević preslikava Vučića – do zadnjeg retoričkog zareza.
Sjećamo se i Vučićevih performansa: svaki put kad mu popularnost padne, on zagrli ikonu, zaplače nad Srbima iz Krajine, sjeti se srpskih žrtava, napadne Bošnjake, izvuče neki stari snimak iz rata, optuži Sarajevo za "islamizaciju", pa čak i za "napad na srpski identitet". I sada, kao loša imitacija, Vučević pokušava isto: gurnuti studentski bunt u mulj ratnih trauma, učitati im "političnost", "državni udar", "stranu agendu", i postaviti ih kao prijetnju – ne režimu, nego "srpskoj državi".
To je u suštini najopasniji nivo manipulacije.
Ne samo što ignoriše legitimne zahtjeve sopstvenih građana, već ih optužuje da ruše državu, a onda, da bi osigurao politički imunitet, napada Bosnu. Jer ako ubijete karakter protesta, ako ih proglasite antisrpskim, ako ih obojite kao produženu ruku NATO-a, Sarajeva, Washingtona, Berlina – onda više niko neće pitati zašto su uopšte ustali.
Onda se više ne priča o mrtvim mladima u Novom Sadu, ni o premlaćivanjima, ni o 60 blokiranih fakulteta, ni o hiljadama ljudi na ulicama. Ne. Onda se priča o Srebrenici, RS-u, i "napadu na Srbe".
Vučević, kao pravi politički virus, ne zna djelovati unutar granica vlastite države – mora da traži vanjske domaćine koje će okriviti za sve što nije u stanju riješiti.
A BiH je uvijek dostupna.
Odavno je Beogradu praksa da preko leđa BiH brani vlastitu nestabilnost. I što je najgore – za to koristi upravo ona pitanja koja su najkrvavija, najtragičnija i najosjetljivija. On ne pita studente šta misle o ekonomiji, nego o genocidu. Ne pita ih za obrazovnu reformu, nego za RS. Ne pita ih da li su gladni, da li se boje policije, da li imaju budućnost – nego da li priznaju Srebrenicu.
To nije politički narativ. To je moralna gadost.
Vučević: Studenti moraju kazati šta misle o događanjima u RS-u i iznijeti stav o Srebrenici
Zamislite cinizma: da studentima koji su svjedoci smrti svojih kolega pod državnom infrastrukturom, koji svakodnevno rizikuju fizičku silu da bi zahtijevali elementarno dostojanstvo – vi postavljate pitanje o "stavu prema Ukrajini".
Vučević, poput svog partijskog gurua, ne razumije da Srbija više nije država kojom se može vladati kroz strah od prošlosti. Studentski pokret je upravo rođen iz potrebe da se raskrsti sa tim zločinačkim nasljeđem, da se zauvijek prestane živjeti u šaci nacionalizma i manipulacije.
I zato im Vučević ne može oprostiti. Zato ih napada. Zato traži da se izjasne o Srebrenici – jer zna da je istina o tom genocidu smrtonosna po mit koji SNS godinama prodaje.
Ali BiH ne smije pasti u ovu zamku.
Srebrenica nije karta za spašavanje propalog režima. RS nije moneta za potkusurivanje između Beograda i unutrašnjih frustracija. I Bosna i Hercegovina nije džak za udaranje svaki put kad Vučićev režim ostane bez argumenata.
Nećemo dozvoliti da se naši mrtvi koriste za kampanju spašavanja SNS-a. Nećemo gledati kako se Vučević preko naših rana penje nazad na političku stabilnost.
Srbijo, rješavaj svoje probleme. Ne koristi naše.
Jer ono što se danas dešava u Srbiji nije stvar BiH, ni RS-a, ni Srebrenice – nego stvar hrabrosti mladih ljudi koji su odlučili da više neće da ćute.
I sve dok Vučević koristi genocid kao štit, sve dok ponavlja Vučićeve mantre kao gramofon bez duše, sve dok studentima traži stav o ratovima koje nisu ni rođeni da pamte – biće samo još jedan jadan činilac propalog režima koji ne zna za granice ni stida, ni laži.
