"Kad je Kalifornija bliža od Federacije: Premijer spašava svijet, ali ne i vlastito dvorište"

Dok je premijer Federacije BiH, Nermin Nikšić, izražavao saosjećanje zbog požara u Los Anđelesu i ponudio pomoć Vlade FBiH, stanovnici Širokače, i mnogi drugi širom Bosne i Hercegovine, počeli su da se pitaju: „Šta je sa nama?“

Naravno, on nije zaboravio pokazati svoju međunarodnu solidarnost, jer u današnjoj Bosni i Hercegovini očito ima više koristi biti prijatelj bogatašima u Kaliforniji nego siromašnim građanima u vlastitoj avliji.

Ovo nije prvi put da smo svjedoci apsurdne političke scene u kojoj premijer i njegova Vlada donose „apsurdne izjave“ samo kada je stvar prestižna, medijski pokrivena ili daleka dovoljno da se čini kao važna. Sjetimo se, na primjer, katastrofe u Jablanici. Nakon što su poplave odnijele brojne domove, premijer Nikšić i članovi Vlade FBiH pojavili su se na terenu, ali samo kako bi pozirali za fotografije i obavili par klišeiziranih izjava. Tada, naravno, nije bilo konkretnih rješenja, samo medijske igre i prikazivanje „solidarnosti“ pred kamerama.

I sada, dok se Los Anđeles gori, a premijer šalje riječi podrške i ponudu za pomoć, stanovnici Širokače se pitaju: "Šta ćemo mi?" Da li je to neki politički obrazac: podrška samo onima koji imaju status, novac, koji su dovoljno atraktivni za svjetske medije? Je li to suštinska solidarnost, ili samo poziranje za fotke s američkim bogatašima? Očigledno, za premijera Nikšića, bogataši iz Kalifornije „više vrijede“. Možda je sve stvar bogatstva – jer, da budemo iskreni, u BiH sve funkcioniše na tom principu. Da nije žalosno, bilo bi smiješno.

Dok se građani Širokače bore sa klizištem koje prijeti da im uništi domove, a svi iz Vlade su, izgleda, zauzeti slanjem solidarnosti bogatima, penzioneri širom Bosne i Hercegovine svakodnevno vode bitku za opstanak. Da li se čuju njihovi vapaji? Naravno da ne. Za premijera, vapaji penzionera koji jedva preživljavaju i građana koji više nemaju čime da pokriju osnovne životne troškove – to je samo „buka“. I dok su ovi ljudi na rubu egzistencije, on je spreman čuti samo vapaje onih čije je bogatstvo „bliže njegovom srcu“ – jer, očigledno, bogatstvo stvara i „jaču“ vezu.

Možda bi premijer mogao jednom da sjedne sa penzionerima, onima koji čekaju penzije koje nisu ni blizu onoga što su zaslužili, sa ljudima u Širokači koji su već danima u stalnom strahu da će im domove odnijeti klizište. Možda bi mogao da pogleda stvarne životne priče, umjesto što gubi vrijeme šaljući „riječi podrške“ bogatašima u Los Anđelesu. No, očigledno, to je previše za njega.

Svi smo svjesni toga – da kad bogataši i moćnici zatraže pomoć, usluga stiže odmah, čak i prije nego što je poziv potpuno završen. Ali, kad običan čovjek, onaj što čeka penziju koja je ispod svakog dostojanstva, ili kad stanovnici Širokače upozoravaju na opasnost koja im prijeti, usluga se donosi… možda sutra. Jer, na kraju krajeva, njihovi problemi su samo „domaći“ i „manje važni“.

Ovaj paradoks, ovaj politički apsurd, trebalo bi biti tužan, ali nije. Nažalost, to je u Bosni i Hercegovini postalo norma – politika koja zaboravlja one koji se bore za goli opstanak, dok istovremeno šalje saopštenja za bogate i moćne. Pa, da nije žalosno, bilo bi smiješno. Ali, nažalost, to nije smiješno. To je naša realnost.

Dok su premijer i Vlada FBiH zabrinuti za Kaliforniji, Širokača se mora zadovoljiti saopštenjima i „možda ćemo sutra riješiti“. A dok penzioneri preživljavaju na rubu egzistencije, šef države šalje podršku bogatima.

To nije samo politički gaf – to je uvreda za svakog građanina BiH koji još uvijek vjeruje da vlasti brinu o njima.