Nekada smo na političare iz devedesetih gledali kao na skupinu konfuznih idealista s lošim idejama i još gorim planovima. Iz današnje perspektive, djeluju skoro pa simpatično. Ne zato što su bili dobri – nego zato što nas je vrijeme natjeralo da redefinišemo šta uopće znači "loše".
Oni koje smo tada ismijavali jer su državu pokušavali graditi na simbolima, parolama i mezarjima, danas izgledaju kao državotvorni genijalci u poređenju s ovim novim valom „stručnjaka“ koji politiku vode kao motivacioni seminar za samopouzdanje bez pokrića.
Jer ono što nas danas vodi – ili se barem trudi da glumi da vodi – jesu likovi s diplomama iz političkih inkubatora gdje je glavno pitanje na prijemnom "koliko si blizak s predsjednikom stranke?". To su tipovi koji ne znaju formulisati suvislu misao bez da prethodno bace pogled na status od prošlog četvrtka. Umjesto političke platforme – imaju TikTok nalog. Umjesto znanja – imaju tetku na birou.
Pa ipak, uz sve zamjerke koje smo imali prema prvoj garnituri tranzicijskih vlastodržaca, barem su znali gdje im je mjesto kad nemaju šta da kažu. Znali su za šutnju, za red, ponekad čak i za mjeru. Nisu se svi školovali na elitnim univerzitetima, ali su bar razlikovali imenicu od glagola. Danas, imamo visokoobrazovane kadrove koji to i dalje ne znaju – ali znaju gdje otvoriti firmu na ime bližnje rodbine, kako doktorirati bez dana studiranja, i kako zaposliti cijelu porodicu u javni sektor prije ručka.
Kada današnji lideri pričaju o viziji, to uglavnom znači da su pogledali motivacijski video na YouTubeu. Kad pričaju o reformama, misle na zamjenu direktora jednom mjesečno. Kad pričaju o patriotizmu – misle na besplatnu večeru o državnom trošku.
Rezultat takvog upravljanja je predvidiv: društvo u kojem se građani liječe uz Google, obrazuju uz privatne diplome i nadaju se budućnosti koja nikako da se desi. Ovi koji su na vlasti nisu greška sistema – oni su sistem. Školski primjer kadrovske proizvodnje gdje su kriteriji zamijenjeni poznanstvima, a kompetencije lojalnošću.
I nije ovo kraj. Ovo je tranzicija 3.0 – faza u kojoj više ne očekujemo sposobne, već makar funkcionalne. Umjesto nekadašnje intelektualne elite, sada dominiraju ljudi koji ne bi prošli test opšte kulture iz osmog razreda, ali zato znaju kako „napraviti rezultat“ kad se otvori javni poziv.
S pravom se bojimo šta dolazi poslije ovih. Ako su ovi naslijedili sistem i srozali ga do karikature – šta tek spremaju njihovi učenici? Jer ako je politika postala estrada, a diploma ukras, za par godina bi mogli imati kabinete u kojima se odluke donose putem anketa na Instagramu.
U poređenju s tim, i oni koje smo nekad prezirali djeluju kao politički vizionari. Ili barem kao ljudi koji su znali kad je vrijeme da ušute.
A danas? Danas svi govore. I svi misle da znaju. Samo niko više ne zna kako iz ove države – napraviti državu.
