U paradoksalnoj epizodi savremenog političkog teatra, svjedočimo nevjerovatnoj transformaciji pojma "sloboda govora". Desničarski populisti, čije vlasti sistemski guše svaki oblik kritike i dissenterskih glasova, bez imalo zadrške pozivaju se upravo na tu slobodu kada javno šire govor mržnje. U njihovom svijetu, kad oni govore – to je sloboda. Kad im neko odgovori – to je napad.
Ovaj cinizam postaje još uočljiviji kada ga premjestimo na stadion – mjesto gdje se oduvijek susreću strast, identitet i, nažalost, mržnja. Nick Hornby, u svojoj kultnoj knjizi Stadionska groznica, svjedoči o uvredama koje je slušao na tribinama Highburyja, i priziva osjećaj stida jer je nekada to smatrao "normalnim". Psovke, pogrde, verbalno nasilje – sve je to bila pozadina fudbalskog rituala. Ali granica je postojala: nazvati nekoga "glupom lijenčinom" moglo je proći. Ubacite rasu u istu rečenicu – i to je već sasvim drugi nivo. To je govor mržnje. Hornby je sazrio. Mnogi – posebno oni na vlasti – nisu.
Danas, političari koji bi morali postavljati standarde javne komunikacije, postali su najglasniji propagatori upravo takvih poruka. I dok njihovi komentari razaraju društvenu koheziju, masa sljedbenika – mnogobrojnija od publike bilo kojeg stadiona – aplaudira, dijeli, lajka. Rezultat je otrovna spirala u kojoj mržnja postaje valuta popularnosti, a vrijeđanje – znak snage.
Evropska komisija protiv rasizma i netolerancije već godinama upozorava da govor mržnje nije samo verbalni ispad. On je sistemska prijetnja jednakosti, sigurnosti i dostojanstvu. Promovisanjem stereotipa i omalovažavanjem grupa po osnovu rase, vjere ili etničkog porijekla, govor mržnje podriva temeljne vrijednosti društva. U preambuli jednog od ključnih dokumenata Komisije, jasno se navodi: korištenje govora mržnje često polazi iz osjećaja nadmoći. A u zemlji sa svježim traumama rata i dubokim etničkim podjelama, takva nadmoć nikada nije apstrakcija – ona je opasna.
Ipak, u Bosni i Hercegovini govor mržnje se teško sankcioniše. Zakoni prepoznaju poticanje na mržnju, ali ne i osnovne oblike govora mržnje. I tu se krije zamka: pravna formulacija predviđa kaznu za one koji "izazivaju ili raspiruju" netrpeljivost – čak i ako ta netrpeljivost nije u konačnici ostvarena. Zakon kaže: dovoljno je da je potencijal štete stvaran. No, u praksi, procesuiranje je rijetko. Sudska praksa je oskudna, a kazne gotovo simbolične.
Istraživanja organizacija poput BIRN-a i Atlantske inicijative otkrivaju poraznu stvarnost – više je onih koji raspiruju nego same raspirene mržnje. A to znači da društvo polako razvija toleranciju na netoleranciju.
Ovdje govor mržnje ne udara samo pojedince. On ruši temelje društva: toleranciju, empatiju, jednakost. Ne napada samo crne fudbalere, žene u politici, LGBT osobe, migrante – on normalizira omalovažavanje kao društveni standard.
Ipak, postoji nada. Isto kao što su uvrede sa tribina nekada bile "normalne", a danas se za njih izriču zabrane i sankcije, i govor mržnje u javnom prostoru može biti potisnut. Sankcijama, edukacijom, ali i kolektivnim stavom: NE, to nije prihvatljivo. I ne, to nije sloboda govora – to je mržnja maskirana u demokratiju.
Kada onaj koji širi mržnju bude izbačen iz digitalnog stadiona isto kao huligan s tribine, i kada njegovo ponašanje izazove podsmijeh, a ne ovacije – tada ćemo znati da smo korak bliže društvu u kojem se vrijeđanje drugih ne tretira kao pravo, već kao sramota. Jer pravo na slobodu govora ne podrazumijeva pravo na širenje mržnje. I dok to ne naučimo – igra nije završena.
