Dok se zvanična statistika crni, a grafikon prirodnog priraštaja Republike Srpske već godinama neumoljivo klizi naniže, premijer Radovan Višković nalazi vremena da opoziciji dijeli moralne packe i narod podsjeća da nije dovoljno "rađao djecu". I dok se njegove riječi kotrljaju skupštinskim salama, vani u tišini nestaje ono što je trebao da sačuva — život. Republika Srpska, čije institucije navodno ulažu u porodicu i natalitet, već pet godina zaredom gubi više ljudi nego što ih dobije rođenjem. No umjesto odgovornosti, dobijamo cinizam i sirovi sarkazam.
Premijeru, koji mjesečno inkasira 8.386 maraka bruto, statistika očigledno nije jača strana. Možda bi bilo korisno da mu neko sažvaće podatke: u 2024. godini, samo dvije opštine u cijelom entitetu imale su pozitivan prirodni priraštaj – Kotor-Varoš i Osmaci. Ostatak teritorije klizi u demografsku provaliju. U Bijeljini, Prijedoru, Doboju, Zvorniku, Gradišci, Banjaluci – ljudima se više ide nego dolazi na ovaj svijet. Odumire ono za šta su, kako vlast voli da se poziva, "naši borci ginuli".
I umjesto da ova porazna statistika bude povod za introspekciju, za analizu promašene populacione politike, izostale podrške mladim parovima, nedostatka vrtića, sigurnih radnih mjesta i dostojanstvenih plata — premijer RS se odlučuje za najjeftiniji populizam. U skupštini, na pitanje opozicione poslanice Tanje Vukomanović o demografiji, odgovara verbalnim uraganskim napadom koji bi bio smiješan da nije opasan: “Sram vas bilo, što ne rađate djecu!”
Ali nije to sramota naroda – to je sramota sistema. Jer kako i zašto da ljudi rađaju, ako ih država svakim danom podsjeća da za njihovu djecu nema mjesta? Nema kredita bez partijskih veza, nema posla bez rodbinskih linija, nema stana bez političkog podaništva. I dok obični ljudi prebrojavaju svaku marku, tetkovi sinovi slave punoletstvo uz poklone od tri miliona maraka iz entitetskih fondova. Dok trudnice prevrću torbe da plate prenatalne preglede, Viškovićevim političkim nasljednicima pod jastuk se ne stavljaju dukati, već cijele javne firme. Da ih cijede, naravno, ne da ih reformišu.
Zastrašujuća je tišina kojom javnost u Republici Srpskoj dočekuje ovakve istupe. Još je strašnija šutnja kabineta premijera koji demografsku katastrofu pokušava prikriti galamom. A istina je jednostavna i bolna – od završetka rata do danas, Republika Srpska više ljudi je izgubila u miru nego u oružanom sukobu. Samo u posljednjih pet godina, negativni prirodni priraštaj odnio je 34.266 ljudi. To je više od ukupnog broja srpskih žrtava iz rata. Poražavajuće, ali istinito: mirnodopska vlast koja se kune u narod i Republiku učinila je više za njihovo demografsko uništenje nego ijedna neprijateljska armija.
I u tom sumraku pameti, umjesto strategija, programa, investicija u život – imamo šamare u obliku rečenica. Višković, nekadašnji vođa dvorskih anegdota i neuko simpatičnih verbalnih akrobacija, evoluirao je u grubog govornika čiji su istupi sve češće lišeni ukusa, empatije i bilo kakvog razumijevanja realnosti. Nije to više bezazleni gubitak u prevodu – to je otvorena uvreda za svakog građanina koji pokušava da opstane, stvori porodicu i podigne dijete u zemlji u kojoj budućnost košta više nego što većina može da plati.
Premijerovo "sram vas bilo" trebalo bi da se vrati kao eho u svaki kabinet Vlade RS. Jer sramota nije što ljudi ne rađaju – sramota je što su vlasti uspjele da i volju za životom pretvore u luksuz.
U međuvremenu, Viškovićev verbalni arsenal ostaje ono što jeste – neartikulisan, besmislen i opasan. Kad premijer zine, natalitet se ne povećava – on se zakopava dublje. A kad povuče paralelu između političkog protivnika i svog “manje kriminalnog” položaja, ostaje nam samo da se pitamo – ako je ovo manje loše, kako izgleda gore?
Možda bi i Viškoviću i ostatku vlade pomoglo da, umjesto citata iz starog srpskog filma, uzmu u ruke statistički godišnjak. Jer jedini film koji narod više ne želi gledati jeste onaj u kojem glavne uloge igraju bahatost, neznanje i galama – a kraj, kako stvari stoje, nije sretan.
