Grad koji se diči hiljadugodišnjom istorijom, grad koji je preživio opsade, vatre, imperije i ratove, danas djeluje kao da vodi najtežu bitku — onu protiv vlastitog neplanskog urbanizma i infrastrukturnog haosa.
Sarajevo, umjesto da bude živopisna evropska metropola koja dočekuje goste širom raširenih ruku, pretvoreno je u beskrajno gradilište, poligon za testiranje granica građanskog strpljenja i ljudske izdržljivosti.
Sred ljeta, kada turisti preplavljuju ulice u potrazi za čarolijom Baščaršije, mirisom somuna i šumom Miljacke, vlast u Kantonu Sarajevo odlučuje — idealno je vrijeme za raskopavanje!
Dok ljudi sanjaju da u sparnim danima prošetaju uz hlad rijeke ili ispijaju kafu u hladu Ferhadije, dočekuje ih buka pneumatskih čekića, prašina koja zasipa lice, usijani asfalt pod tabanima, a putevi se pretvaraju u improvizirane staze za preživljavanje.
Ulica Mula Mustafe Bašeskije, najvažnija arterija srca Sarajeva, pretvorena je u kulisu iz distopijskog filma. Turisti, koji su poželjeli da osjete puls orijentalne ljepote, sad s mapom u ruci traže prolaz između betonskih barikada i rovova. Biznisi na tom potezu tonu, jer ko će stati kupiti suvenir ili ući u restoran kad ne zna hoće li završiti u jarku punom šljunka?
A nije ovo prvi put. Sjetimo se samo skandala s Obalom Kulina bana, gdje je svježe rekonstruisana saobraćajnica ubrzo morala biti ponovno razbijena zbog kardinalnih propusta. Ili pak svakodnevnih kolona koje iscrpljuju vozače između Hotonja i Vogošće — ruta koja djeluje kao da je ukleta. Uvijek nešto „fali“, „kasni“ ili „nije predviđeno“.
Najtragičnije od svega nije ni buka, ni zagušenje, ni prašina. Najveća rana je potpuni izostanak komunikacije i empatije vlasti prema onima koji grad hrane svojim porezima, koji pune budžetske rupe i snose teret svake improvizacije. Građani mjesecima viču, pišu, negoduju, mole — ali vlast šuti. Cenzura? Možda ne u klasičnom smislu riječi, ali ignorisanje vapaja je jednako brutalno.
Naravno da Sarajevo treba modernizaciju. Naravno da cijevi, kablovi i kolovoz moraju biti popravljeni. Ali postoji nešto što se zove planiranje, osjećaj za vrijeme i prostor, razumijevanje trenutka. Da li je zaista bilo nužno u špicu turističke sezone pretvoriti centar grada u minirano polje? Zar nije moguće bar dio radova odgoditi za period kada grad diše mirnije, kada pješaci i vozači nisu pod najvećim pritiskom?
Turistička sezona trebala je biti vrijeme ponosa, prilika da Sarajevo pokaže sve svoje boje, mirise, osmijehe. Umjesto toga, dočekujemo turiste s „dobrodošlicom“ u obliku gradilišta, žutih mašina i nervoznih truba.
Dok vlast maršira po medijima s maštovitim projektima na PowerPoint prezentacijama, grad propada u praksi. Nema rasterećenja prometa, nema jasnih obavještenja, nema brige za male biznise. Samo nasumične ograde, beskonačni rovovi i najava „završetka uskoro“, koja već zvuči kao vječna mantra.
Ovaj grad nisu mašine. Ovaj grad nisu planovi iscrtani flomasterom na kancelarijskom stolu. Sarajevo su ljudi — trgovci, konobari, vozači, studenti, majke s djecom, turisti koji traže dah duše grada. Ali izgleda da je ta suština zaboravljena.
Zato građani poručuju: Grad je za ljude, a ne za betonske fetiše i improvizovane „mega-projekte“. Sarajevo mora prestati biti žrtva amaterskog planiranja i postati ono što zaslužuje — otvoren, topao, funkcionalan grad dostojan svoga naslijeđa.
A do tada, građanima preostaje samo da nastave akrobatiku među rupama, trpe orkestar bagera i čekaju novo obećanje o „završetku radova“ — negdje između ovog i sljedećeg ljeta.
