Dana 29. aprila 1992. godine, Sarajevo je udahnulo prkos, a historija Bosne i Hercegovine zabilježila je prve velike korake ka očuvanju svoje slobode i dostojanstva.
Tog dana, jedinice Teritorijalne odbrane i policije Republike Bosne i Hercegovine odlučno su blokirale kasarne Jugoslovenske narodne armije (JNA) u glavnom gradu, dajući jasno do znanja da agresija na nezavisnu, međunarodno priznatu državu neće proći bez otpora.
Blokada kasarni bila je odgovor na odluku Predsjedništva Republike BiH, donesenu svega dva dana ranije, 27. aprila 1992. godine, kojom je naređeno da se sve jedinice JNA - tada već otvoreno srpska vojska - moraju hitno povući sa teritorije Bosne i Hercegovine. Tada, u tim sudbonosnim trenucima, Sarajevo je disalo jedinstveno. Ulice su bile ispunjene tišinom iščekivanja, a srca građana brujala su od straha, ali i odlučnosti. Bio je to trenutak kada više nije bilo dilema: odbrane grada i opstanka države nije moglo biti bez hrabrog otpora.
Ipak, prvobitna blokada bila je simbolična – ulasci i izlasci iz kasarni nisu odmah zaustavljani. Niko nije želio krvoproliće. Predsjedništvo RBiH, svjesno težine situacije, nastojalo je izbjeći otvoreni sukob sa JNA. Ali sile mraka nisu mirovale.
Već 1. maja 1992. godine, Sarajevo je osjetilo svu težinu izdaje i agresije. Granate su počele da paraju nebo nad gradom, JNA jedinice pokrenule su velike vojne pokrete oko Sarajeva. Uz pomoć JNA, srpske snage zaposjele su centar Vogošće i napale Visoko i Brezu iz pravca Ilijaša. Zvuk granata miješao se sa alarmima, krikovima i očajničkim molitvama naroda koji je shvatio: borba je postala neizbježna.
Pripadnici Teritorijalne odbrane BiH tada su pokazali ono što historija pamti kao istinski heroizam. Odgovorili su brzo, organizirano i odlučno – Komanda Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu bila je potpuno blokirana. Pripadnici TO-a, često bez pravih uniformi, s puškama koje su bile sve što su imali, stali su naspram tenkova i topova odlučni da brane svaki pedalj svoje domovine.
A onda je došao 2. maj 1992. godine. Dan koji se neće zaboraviti. Dan kada je Sarajevo napadnuto svom silinom JNA, paravojnih formacija i domaćih izdajnika. Bitka za Sarajevo buknula je žestoko, baš pred očima cijelog svijeta koji je nijemo posmatrao početak jedne od najvećih opsada u modernoj historiji.
Borbe su bile krvave, neumoljive. Civili su ginuli na ulicama, u tramvajima, pred vlastitim pragovima. Snajperi su sijali smrt sa okolnih zgrada, a tenkovi su drobili asfalt i uspomene. Ali Sarajevo nije palo. Branioci – pripadnici Teritorijalne odbrane, policajci, obični građani koji su uzeli oružje da brane svoje domove – uz nadljudske napore odbranili su srce Bosne.
U toj borbi, u tim danima, Sarajevo je izgubilo mnogo – ali je sačuvalo ono najvažnije: dušu i ponos. Grad je krvario, ali nije kleknuo. Pokazao je svijetu šta znači prkos u očima djeteta koje trči pred granatom, šta znači ljubav prema zemlji u srcima onih koji su bez ikakvih izgleda odlučili stati pred silu.
Heroji poput Safeta Hadžića i njegovih saboraca dali su svoje živote u tim danima, ispisujući krvlju stranice historije koje ćemo zauvijek pamtiti. Njihova žrtva nije bila uzaludna. Njihovom krvlju natopljena zemlja svjedoči da su u najtežim trenucima postojali ljudi koji su, umjesto predaje, izabrali borbu za slobodu.
april, 1. maj, 2. maj... To nisu samo datumi. To su svete riječi u knjizi bosanske borbe za opstanak. To su dani kada je Sarajevo postalo simbol otpora, simbol prkosa, simbol ljubavi prema domovini koja se ne mjeri riječima, već krvlju i životima položenim na njenom pragu.
I danas, kad kročimo ulicama Sarajeva, kad pogledamo stara stabla na Vilsonovom šetalištu, polomljene ograde na Grbavici, rupe od granata u fasadama zgrada, sjetimo se onih koji su stajali pred tenkovima, onih koji su vjerovali da je Bosna i Hercegovina vrijedna svakog truda, svake žrtve. Njima dugujemo više nego što možemo izgovoriti. Dugujemo im pamćenje, poštovanje i zavjet da nikada nećemo zaboraviti dane kada je Sarajevo reklo – Nećemo pasti.
