Politička scena Bosne i Hercegovine ponovo je uzburkana razmjenom oštrih poruka između lidera iz različitih političkih tabora. Ovaj put, u fokusu je sukob između Milorada Dodika, bivšeg predsjednika bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska, i Vojina Mijatovića, potpredsjednika SDP-a BiH i dopremijera Federacije BiH.
Mijatović je u svojoj poruci posegnuo za metaforom koja je odjeknula u javnosti: nazvao je Dodika „Miloševićem iz Laktaša“, jasno povlačeći paralelu između bivšeg srbijanskog autokrate i dugogodišnjeg lidera SNSD-a. Još snažnije, poručio je da je „Peti oktobar jedino rješenje“ – aludirajući na 2000. godinu i rušenje Miloševića s vlasti u Beogradu.
U političkom smislu, ovakva izjava otvara pitanje: da li se uopće može povući paralela između trenutnog položaja Dodika u RS-u i Miloševića u posljednjim godinama njegove vladavine? Mijatović očigledno smatra da je režim u Banjoj Luci došao do faze u kojoj ga može srušiti samo masovna volja naroda.
Dodik, međutim, nije ostao nijem. Njegov odgovor na društvenoj mreži X bio je sve samo ne diplomatski. U nizu oštrih uvreda poručio je: „Vojin Mijatović je dokaz da sve ima granice osim pakosti i gluposti. Samo pakosni i zli ljudi napadaju porodicu političkih protivnika u svojoj nemoći da ih pobijede. Samo se bijednici obračunavaju s nečijim kćerkama. Mijatović je janjičar današnjice… loš čovjek, dobar sluga Bošnjaka.“
Ovakav ton pokazuje koliko je Dodika pogodila Mijatovićeva poruka. Njegova reakcija je ujedno i simptom političke nesigurnosti, jer lideri koji su uvjereni u vlastitu stabilnost obično odgovaraju hladnokrvnije i bez direktnog ulaženja u lične diskvalifikacije. Kada politički diskurs pređe u lične uvrede, to najčešće znači da je izrečena kritika pogodila pravo u centar.
No, iza ovog verbalnog obračuna kriju se dublja pitanja. Zašto Dodik reagira s tolikom nervozom baš na Mijatovića, a ne na brojne druge kritičare? Odgovor se može tražiti u činjenici da Mijatović dolazi iz opozicionog srpskog spektra, ali politički i ideološki stoji na suprotnoj strani. On nije tipični bošnjački ili međunarodni kritičar Dodika – već Srbin koji otvoreno dovodi u pitanje njegovu vlast. Upravo to ga čini posebno neugodnim protivnikom.
Istovremeno, Mijatovićeva retorika o „Peti oktobar revoluciji“ otvara dilemu: da li je bosanskohercegovačko društvo spremno na masovni pokret koji bi ozbiljno uzdrmao politički establišment, ili se radi tek o retoričkom pokušaju da se Dodik delegitimizira kroz usporedbe s prošlim režimima?
Bez obzira na odgovor, jasno je da ova razmjena otkriva duboku polarizaciju i iscrpljenost političke scene u BiH. Umjesto razgovora o reformama, ekonomiji i budućnosti zemlje, lideri se utrkuju u uvredama, a javnost postaje svjedok sve dubljeg političkog jaza.
U konačnici, Dodik i Mijatović nisu samo lični rivali – oni predstavljaju dva suprotstavljena modela politike u BiH. Jedan model počiva na dugogodišnjem održavanju vlasti kroz etnonacionalni diskurs, a drugi na pokušaju razbijanja tog diskursa kroz provokativne i često radikalne poruke.
Šta će prevagnuti, zavisit će ne samo od njih, već i od toga hoće li građani prepoznati trenutak za promjene ili će još jednom potvrditi status quo. Jedno je sigurno – politička scena BiH je ušla u novu fazu zaoštravanja u kojoj su čak i lične uvrede postale legitimno političko oružje.
