Bosna i Hercegovina, ta nesretna laboratorijska epruveta međunarodne zajednice, trenutačno proživljava svoj najdublji politički delirij od Daytona naovamo.
Ali ovaj put — pazite sad — kriza ne dolazi samo s jednog fronta, nego simultano grmi i na državnom nivou i u Federaciji. Ko bi rekao da će se naše političke elite konačno uskladiti u nečemu, pa makar to bila kolektivna blokada svega što diše?
Ako ste mislili da je nemoguće blokirati parlamente, evo vam praktične demonstracije: na državnom nivou SNSD i HDZ igraju šah sa živcima građana, a u Federaciji HDZ i Trojka plešu u ritmu "kriv si ti". Nisu ni krili da je ovo zapravo show za mase, samo što više liči na lošu sapunicu u kojoj je svaki lik već unaprijed mrtav, samo mu to niko nije javio.
Projekat Trojke, taj nesretni eksperiment skrojen u nekoj diplomatskoj kuhinji, gdje su umislili da će balansiranje između Dragana Čovića i Milorada Dodika biti moguće kao balansiranje jajeta na ekseru. Rezultat? Jaje se razlilo po podu, a ekser je i dalje tu, spreman da probode svaku naivnu iluziju o funkcionalnosti.
Šta radi Trojka? Pa naravno, traži krivce za vlastiti nerad. Najlakše je upirati prstom u opoziciju i reći: "Vidi njih, oni su krivi što mi ne radimo ništa!" Jer, naravno, opozicija je ta koja treba da usvaja budžete, da lobira za evropske integracije i da spašava Federaciju od komatoznog stanja. Nema veze što im nije posao — u ovoj zemlji, logika je ionako odavno protjerana na Goli otok.
Nakon što opozicija odbije da bude smokvin list Trojkinoj nesposobnosti, dobijemo scenu u kojoj vlast optužuje opoziciju da "opstruira" — ne, ne njihovu inicijativu (jer je nema), nego njihovu kompletnu nemoć. Kad bi ovo bila komedija, publika bi već odavno napustila salu. Ali ovdje ljudi nemaju gdje da pobjegnu — ovo je njihova stvarnost.
Kad bi nam neko rekao da je moguće da se Dragan Čović i Milorad Dodik drže kao brat i sestra na porodičnom ručku, ne bismo vjerovali. Ali, evo ih, čvrsto zagrljeni u borbi za etničke i lične interese, dok građani broje posljednje pare u novčaniku i gledaju kako političari odmaraju na jahtama. Dok god je takav zagrljaj, nema nikakve šanse za rebalans većina, reformatorske bljeskove ili bilo kakve spasiteljske trenutke.
Da stvar bude još tužnija (ili smješnija, zavisi od vašeg smisla za humor), jedina stvar koja preostaje građanima je da mole nebo da 2026. dođe što prije. Mada, ako je suditi po dosadašnjim "historijskim izborima", jedina stvar koja se promijeni su slogani na plakatima i boje šatora u kampanjama.
Naravno, neki naivci još uvijek vjeruju u "prekompoziciju" — tu magičnu riječ koju političari izvlače iz šešira kad nemaju nikakvo drugo objašnjenje. Da budemo iskreni, prekompozicija je moguća koliko i da se rijeka Miljacka pretvori u Amazon. A i kad bi se desila, vrlo brzo bi završila u istom političkom mulju u kojem se sve drugo guši.
Zaključak? Možda je vrijeme da priznamo: BiH politički sistem nije u krizi — on je u permanentnoj autodestrukciji. Samo što ovaj put, umjesto da gledamo vatromet, gledamo beskonačno sivilo, praćeno baljezganjima o "europskom putu" i "funkcionalnim institucijama".
Do tada, narod će i dalje čekati na red u domovima zdravlja, voziti se po cestama koje podsjećaju na lunarni pejzaž, i maštati o nekom danu kada će umjesto političkih zombija dobiti stvarne ljude sa stvarnim rješenjima.
Ali, ne brinite — ima još dvije godine do 2026. Dovoljno vremena za još jedno desetak blokada, stotinu optužbi na račun opozicije, i eventualno par kafanskih dogovora koji će se prodavati kao "istorijski kompromisi".
Uživajte u predstavi, ulaz je besplatan, a izlaza ionako nema.
