Kada se prijetnja napadom na iransko naftno središte pretvori u šalu, svijet se suočava s neodgovornošću sile koja se igra vatrom...
Kada američki predsjednik govori o bombardiranju "samo iz zabave", više se ne bavimo diplomatijom, već opasnom avanturom koja bi mogla dići u zrak cijeli Bliski istok.
Postoje trenuci kada se međunarodna politika liši svih maski i pojavi se onakva kakva jeste: brutalna, cinična i pijana od moći.
Donald Trumpova izjava o dodatnim napadima na iransko ostrvo Kharg, "još nekoliko puta, samo iz zabave", upravo je jedan od tih trenutaka. Ovo više nije jezik predsjednika. To nije čak ni jezik diplomatije. To je jezik čovjeka koji rat tretira kao spektakl, a najeksplozivniju regiju svijeta kao svoju izbornu igračku.
Ostrvo Harg nije stijena izgubljena u Perzijskom zaljevu. To je iranska ekonomska aorta, tačka kroz koju prolazi velika većina izvoza nafte te zemlje. Javno prijetiti ovom cilju znači više ne govoriti o "hirurškim udarima" ili "preventivnim porukama", već o ekonomskom uništenju i direktnoj provokaciji. Ukratko: to je prijetnja eskalacijom sukoba do nivoa gdje niko ne može kontrolisati posljedice.
Ovo je veliko američko licemjerje u svom najogoljenijem obliku. Godinama je Washington svijetu prodavao basnu da djeluje za "stabilnost", "sigurnost" i "deeskalaciju". Ali kakvu stabilnost proizvodi predsjednik koji priča o bombardiranju "iz zabave"? Kakvu sigurnost garantuje sila koja se igra globalnim tržištima nafte, strateškim živcem Zaljeva i mogućnošću lančane reakcije širom regije?
U suštini, Trump ne prijeti samo Iranu. On prijeti krhkoj arhitekturi međunarodne sigurnosti. Jer napad na Kharg ne ostaje izolovan. On utiče na cijenu nafte, pomorske pokrete, interese zaljevskih monarhija, izraelske proračune, nervozu tržišta i manevre sila poput Kine i Rusije. Dakle, kada Trump govori ovim jezikom, on ne pali lokalni fitilj. On približava globalni detonator.
I ovdje na vidjelo izlazi istina koja je često maskirana propagandom: velike sile ne mrze rat. One njime upravljaju, iskorištavaju ga i, kada im odgovara, proširuju ga. Iran je savršen neprijatelj za američki narativ: problematičan, antizapadni, agresivni režim u regiji. Ali čak ni takav predvidljivi neprijatelj ne daje vam pravo da govorite kao palikuća. Jer kada najveća svjetska supersila koristi ovaj jezik, onda cijeli međunarodni sistem ulazi u fazu zastrašujuće neizvjesnosti.
Najgore od svega je što takav jezik ne samo da stvara tenzije s Iranom. On postavlja opasan presedan: normalizuje ideju da se na energetske ciljeve može pucati po hiru lidera. Danas je to Harg. Sutra bi to mogla biti bilo koja druga vitalna arterija u regiji. A kada energija postane meta, diplomatija ne dolazi u obzir.
Teheran, naravno, neće šutjeti. Iranski režim politički napreduje i na sukobu i na narativu otpora. Takva prijetnja je kisik za tvrdokorne pristalice u Teheranu. Dakle, umjesto da izoluje Iran, Trump riskira da ojača logiku odmazde i mobilizacije. Jednom rečenicom je možda dao iranskim jastrebovima opravdanje koje su čekali.
Ovo je velika tragedija politike moći: prodavati se kao odlučnost, a zapravo proizvoditi samo haos. SAD ne izgledaju kao mirna, racionalna sila kada prijete „iz zabave“. Izgledaju kao nervozno carstvo koje je izgubilo osjećaj za granicu između strateškog pritiska i neodgovornog avanturizma. A kada carstva postanu nervozna, svijet plaća cijenu.
Na kraju, pitanje više nije šta će Iran učiniti. Pitanje je koliko je daleko Amerika spremna ići kada je predvodi lider koji vatru vidi kao eksponat. Jer predsjednik koji govori o bombardovanju kao da je to zabava ne upozorava samo neprijatelja. On upozorava cijeli svijet da međunarodni poredak može zavisiti od impulsa, ega i spektakla.
