Na današnji dan, 26. augusta 1939. godine, u okviru duboko polarizirane Kraljevine Jugoslavije, potpisan je sporazum između vođe Hrvatske seljačke stranke Vladka Mačeka i tadašnjeg premijera Dragiše Cvetkovića.
Sporazum, poznat u historiji kao Cvetković–Maček, formalno je stvorio Banovinu Hrvatsku, dok su interesi muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine potpuno zanemareni.
Još od uvođenja šestojanuarske diktature 1929. godine, Bosna i Hercegovina je prestala postojati kao samostalna politička i administrativna cjelina. Teritorija je tada podijeljena u četiri banovine – Drinsku, Vrbasku, Zetsku i Primorsku – pri čemu je raspodjela stanovništva pokazivala jasnu etničku dimenziju. Tri banovine su bile pretežno pravoslavne, dok je Primorska bila katolička. Muslimansko stanovništvo ostalo je razlomljeno među više administrativnih jedinica, bez političkog utjecaja koji bi osigurao njihovu zastupljenost.
Tokom tridesetih godina ključno političko pitanje u Kraljevini Jugoslaviji bilo je tzv. „hrvatsko pitanje“ – nezadovoljstvo hrvatskih političara položajem Hrvata unutar države. Vladko Maček, prepoznat kao najutjecajniji vođa Hrvata, postao je ključni pregovarač u procesu redefinisanja granica i administrativnih prava. U isto vrijeme, Evropa je ulazila u period pred Drugi svjetski rat, što je dodatno opterećivalo kraljevske vlasti da pronađu rješenje koje bi smirilo tenzije i osiguralo unutrašnju stabilnost.
Sporazumom sklopljenim u Božjakovini formirana je Banovina Hrvatska, obuhvatajući teritorije Savske i Primorske banovine, dijelove Vrbaske, ali i 13 kotara koji su prethodno pripadali Bosni i Hercegovini. Ovim potezom su praktično precrtani politički interesi muslimanskog stanovništva, čiji glas nije imao nikakvu težinu u pregovorima. Sporazum je izazvao oštru kritiku bošnjačkih političara, a nije naišao ni na podršku Komunističke partije Jugoslavije.
Smrću Mehmeda Spahe 29. juna 1939. godine, vodećeg političkog predstavnika muslimana u Jugoslaviji, otvorio se prostor za političku marginalizaciju Bošnjaka. Spahe je svojim autoritetom mogao donekle balansirati zahtjeve Hrvata i Srba, ali ni njegova prisutnost teško bi spriječila dominaciju pregovaračkog procesa pod kraljevskim namjesništvom i knezom Pavlom. Nakon njegove smrti, Džafer Kulenović je preuzeo vođstvo Jugoslovenske muslimanske organizacije i u novembru 1939. godine inicirao zahtjev za autonomnom bosanskom jedinicom unutar Jugoslavije, ali do realizacije tih ideja nije došlo.
Formiranjem Banovine Hrvatske i planiranim „Srpskim zemljama“ Bosna i Hercegovina se našla u poziciji teritorijalne i političke marginalizacije. Muslimansko stanovništvo ostalo je podijeljeno između administrativnih entiteta, bez realne političke moći. Historijski razvoj, međutim, preokrenuo je ovu situaciju. Drugi svjetski rat, okupacija Jugoslavije i oslobodilačka borba pod vodstvom Komunističke partije omogućili su da Bosna i Hercegovina, kroz ZAVNOBiH, obnovi svoju državnost i postane ravnopravna republika u okviru nove Jugoslavije.
Ovaj sporazum iz 1939. godine predstavlja ključni trenutak u političkoj istoriji Bosne i Hercegovine – primjer kako interesi većinskih naroda u regionalnim pregovorima mogu marginalizovati treće, dok historija pokazuje da se politički i kulturni identiteti ne mogu trajno izbrisati. Danas, gotovo osam decenija kasnije, značaj ovog perioda podsjeća na važnost političke ravnoteže i zastupljenosti svih zajednica u složenim državnim strukturama.
