Dok se najavljuje nova „hitna“ sjednica najviše zakonodavne institucije u zemlji, s dnevnim redom koji bi u svakoj normalnoj državi značio početak moralnog čišćenja i institucionalne stabilizacije, ovdje to zvuči kao još jedna predstava u beskonačnom teatru apsurda.
Zakazuju se smjene, pišu se platforme, dogovaraju se blokovi, prebrojavaju ruke, a iza svega se krije ista matrica: kontrola, opstanak, i ni trunke iskrene političke volje.
Ono što se nudi javnosti kao obračun s neodgovornim pojedincima u vlasti nije ništa drugo do politička kozmetika koja treba da zamagli suštinu: da se ništa suštinski ne mijenja. Smjena jednog čovjeka i postavljanje drugog nije dokaz institucionalne odgovornosti, već puki pokušaj da se sačuva status quo pod novim licima. I ne zato što ta nova lica donose promjene, nego zato što predstavljaju kompromis između zaraćenih kabineta.
U suštini, ova država više nije ni talac, nego žrtva vlastitog političkog kukavičluka. I ne samo političkog, već i moralnog. Jer politika ovdje nije ni ideologija, ni vizija, ni misija. To je goli nagon za opstanak u aparatu vlasti koji već odavno ne služi narodu, nego sam sebi. Vladajući mentalitet se odavno ne mjeri po sposobnosti da popravi stanje, već po sposobnosti da manipuliše njime. Što je haos veći – to su politički trgovci moćniji.
Zato se smjene i platforme ne dešavaju iz principa, nego iz interesa. I sve se odvija u tajmingu koji diktiraju zakulisne igre, interni dogovori, inostrane poruke i prijetnje, te beskrajne kalkulacije oko toga ko će šta izgubiti ili dobiti. Nijedna od tih kalkulacija nema veze s narodom. Niti s državom. Ima veze isključivo s opstankom u mreži moći koja drži BiH kao taoca još od potpisivanja mira.
I zato – dok se najavljuju smjene pojedinaca, i dok se raspreda o nekoj novoj platformi koja navodno treba spasiti sistem – istovremeno je jasno da većina ključnih aktera nema nikakvu stvarnu namjeru da stvari promijeni. Neki nisu ni pozvani da je podrže, drugi je ignorišu jer nisu uključeni u njeno kreiranje, a treći je sabotiraju jer ruši njihove planove. U takvom razmještaju snaga, platforma postaje papir za potpaliti roštilj, a smjene samo zamjena figura u šahovskoj partiji u kojoj je mat već davno zadan – građanima.
U međuvremenu, institucije države su postale ruševine sa svetlećim natpisima. Ministarstva zjape prazna ili polupopunjena, fotelje čuvaju prašinu jer se čeka „dogovor“, a sistem se oslanja na tehničku improvizaciju i međunarodni politički respirator. Umjesto reda – improvizacija. Umjesto zakona – osjećaj za priliku. Umjesto odgovornosti – bijeg od nje.
I u tom kolapsu – svaki pokušaj da se imenuje novi kadar ili smijeni stari, u atmosferi potpunog nepovjerenja i trgovine iza kulisa, postaje samo još jedan korak dublje u močvaru. Niko više ne vjeruje nikome. Ako predložiš platformu – odmah te optuže da skrivaš ambiciju za preuzimanje moći. Ako tražiš smjene – sumnjiče te da čistiš prostor za svoje ljude. Ako se ne oglašavaš – tumače to kao saučesništvo. Svako protiv svakoga. Svi protiv svih. A niko za državu.
Politička kultura u BiH je otišla toliko duboko ispod površine moralnog minimuma, da se danas ni pozivanje na red više ne smatra činom odgovornosti – već subverzije. Ako nekoga pozoveš na odgovornost – odmah si optužen da radiš za neku ambasadu, da destabilizuješ „nacionalne interese“ ili da ugrožavaš mir. Dakle – pravda je postala prijetnja poretku.
U takvom mentalitetu, očekivati da platforma koja nije prošla filtere najjačih aktera, ni najmoćnijih etnonacionalnih centara, ni međunarodnih arbitara – može biti osnov za stabilizaciju, jednako je kao očekivati da se na slomljenom temelju gradi neboder. I zato je već u startu osuđena da propadne.
Jer ako najvažnije stranke u zemlji ni ne učestvuju u procesu kreiranja platforme, ako ključni akteri ignoriraju njeno postojanje, a oni koji bi je trebali provoditi ne znaju ni da li je podržavaju – to nije politička inicijativa. To je politička utopija.
I da stvar bude gora – u trenucima kada društvo vapi za liderskom odgovornošću, za glasom razuma, za onima koji će javno reći istinu o tome ko uništava državu – svi šute. Niko nema hrabrosti da kaže ono što svi znaju: da su pojedinci koji danas ucjenjuju, ruše, blokiraju i razgrađuju institucije – glavni uzrok nefunkcionalnosti. Niko nema snage da ih imenuje, da ih prozove, da ih pozove na odgovornost. A kamoli da ih pošalje pred lice pravde.
Tako se stvara paradigma društva koje se boji istine. Gdje svi znaju, a niko ne govori. Gdje svi vide, a niko ne reaguje. Gdje svi šute u nadi da će preživjeti vlastiti mandat bez da zaplaše vlastitog birača ili izazovu gnjev političkog sponzora.
U konačnici, cijenu toga ne plaćaju oni koji sjede u kabinetima – nego građani. Oni koji čekaju mjesecima da dobiju dozvolu. Oni kojima kasne lijekovi jer se ministarstvo ne može formirati. Oni koji mole za liječenje djece dok se budžeti troše na službene automobile i savjetnike bez znanja. Oni koji odustaju od ove zemlje, jer su shvatili da ona nikada nije ni pokušala da postane država.
A dok se platforme potpisuju bez snage i smjene zakazuju bez rezultata – institucije tonu dublje. A građani – odlaze.
Jer kad sistem prestane služiti narodu, a počne služiti sam sebi – kraj nije pitanje vremena, nego pitanja svijesti. A mi, kao društvo, svjesno propadamo. Bez borbe. Bez glasa. Bez stida.
