Prijedlog o ulasku u jedinstveno tržište i Šengen bez ulaska u EU kritičari vide kao politički manevar za zaobilaženje vladavine prava i demokratskih standarda...
Zajednički prijedlog Aleksandra Vučića i Edija Rame da Srbija i Albanija ne "žure" ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji, već da prvo teže integraciji u jedinstveno tržište i Šengenski prostor, izaziva snažnu političku debatu u Beogradu i Tirani.
U zajedničkom članku za njemački dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung, dvojica lidera tvrde da bi proširenje učešća u ovim mehanizmima donijelo opipljive koristi građanima i istovremeno ojačalo ekonomski i geopolitički položaj EU.
U suštini, Rama i Vučić predlažu model ubrzane integracije, gdje se pripremljene zemlje kandidati uključuju u zajedničko tržište i Šengenski prostor, izbjegavajući napetost između želje zemalja aspiranata za članstvom i oklijevanja nekih država članica za daljnje proširenje.
Prema njihovim riječima, ovo bi proces učinilo prihvatljivijim za javno mnjenje u zemljama EU, a istovremeno bi donijelo konkretne koristi za Zapadni Balkan.
Ali u Srbiji je inicijativa dočekana s dubokim skepticizmom. Najoštrije kritike stigle su od lidera opozicije, Dragana Đilasa, koji prijedlog vidi kao dokaz da Vučić zapravo ne cilja na punopravno članstvo u EU. Prema njegovim riječima, predloženi model bi omogućio Beogradu da koristi slobodno kretanje i zajedničko tržište, bez provođenja bitnih reformi koje Brisel zahtijeva: vladavinu prava, nezavisno pravosuđe, slobodne medije i stvarnu borbu protiv korupcije.
Iz ove perspektive, ideja „Evrope bez političkih uslova“ se posmatra kao pokušaj iskorištavanja ekonomskih koristi integracije bez uticaja na strukturu vlasti. Srpska opozicija tvrdi da EU nije samo tržište i slobodno kretanje, već pre svega sistem vrednosti i institucionalnih standarda koji ograničavaju izvršnu vlast. Bez ovih reformi, svaka delimična integracija bi bila tehničko rešenje, a ne demokratska transformacija.
U Tirani, Rama je predstavio ovaj pristup kao pragmatičan i u interesu građana, naglašavajući da je proces proširenja ušao u složenu fazu i da je neophodna strateška fleksibilnost. Međutim, suštinsko pitanje ostaje: da li je ovo korak ka EU ili alternativa koja je zamjenjuje?
Iz geopolitičke perspektive, prijedlog signalizira novu realnost: proširenje EU više nije linearan i siguran proces, već kontinuirani pregovori između nacionalnih interesa i institucionalnih kapaciteta Unije. Za Albaniju i Srbiju dilema nije samo koliko brzo se pridružiti EU, već u kojem obliku i po koju političku cijenu.
U konačnici, debata se dotiče suštine evropskog projekta na Balkanu: da li je cilj duboka institucionalna i demokratska transformacija ili samo funkcionalna ekonomska integracija? Odgovor na ovo pitanje odredit će ne samo sudbinu pregovora, već i model države koji će se graditi u narednim decenijama.
