Zamjenik predsjedavajućeg Vijeća ministara Staša Košarac, poznat po lojalnosti Miloradu Dodiku, nedavno je na društvenim mrežama pozvao građane Republike Srpske da se „zajedno s predsjednikom odbrane RS“.
Njegove riječi – „Narod je uz Milorada Dodika, lidera i borca za interese srpskog naroda i Srpske. Svi složno za RS i Dodika. To je srpski narodni odgovor!“ – zvuče kao patriotski apel, ali iza njih se krije pažljivo osmišljena manipulacija i politička strategija koja nema nikakve veze sa stvarnom odbranom interesa građana.
Košarac i Dodik ne pozivaju narod da brani RS od vanjskih prijetnji, nego da brani njihove lične pozicije i privilegije. Svaka ovakva izjava funkcioniše kao propagandni mehanizam, koji stvara iluziju ugroženosti, stalnog neprijatelja i potrebe za „jedinstvom“ oko vođe. Tu „ugroženost“ su imaginarne prijetnje iz Sarajeva, međunarodnih institucija ili opozicije – alati koje Dodik i Košarac koriste da bi opravdali stalnu koncentraciju moći i održali monopol nad institucijama.
Od čega se zapravo brani RS?
Ako se pažljivije analizira, postaje jasno da Dodik i Košarac ne brane RS od vanjskih opasnosti, nego od unutrašnje demokratizacije, političke konkurencije i svakog pokušaja kontrole njihove vlasti. Svaka opoziciona kritika, svaka inicijativa za reformu, svaka međunarodna preporuka za poštivanje zakona i ustava odmah se pretvara u „napad na RS“. Narod se huška, a Dodik i Košarac profitiraju: dok građani vjeruju da brane RS, u stvarnosti brane vlastitu političku karijeru i privilegije.
Ovo huškanje nije slučajno. Pozivi na „jedinstvo oko Dodika“ služe kao političko oružje kojim se podiže nacionalni sentiment i zastrašuje opozicija. Svaki takav apel igra na emocije, nostalgiju za ratnim vremenima i strah od gubitka teritorija, pa se građani mobiliziraju ne za realne interese RS, već za održavanje postojećeg političkog režima.
Patrioti ili zatvorenici propagande?
Dok Košarac poziva na „ponos“ i „jedinstvo“, stvarni problemi RS ostaju neadresirani. Ekonomska stagnacija, korupcija, nesigurnost, odlazak mladih i nefunkcionalne institucije – sve to nestaje iz javnog diskursa. Sve se svodi na politički marketing: narod je instrument za legitimizaciju vlasti. Slogan „svi za Dodika“ nije apel za jedinstvo u društvu, već signal da su oni koji ne podržavaju vladajuću elitu neprijatelji Republike Srpske.
Ova politika stvara klimu straha i polarizacije: svaki građanin koji kritikuje Dodika ili Košarca odmah postaje „izdajnik“ ili „prijetnja Srpskoj“. Tako se narod transformiše u politički alat – sredstvo za održavanje moći jedne uske elite, dok se prava odbrana institucija, zakona i demokratskih procesa potpuno zanemaruje.
Huškanje kao strategija moći
U ovom kontekstu, „odbrana RS“ postaje samo prazna fraza. Realna odbrana – od korupcije, lošeg upravljanja, nepotizma i političke stagnacije – ne događa se. Umjesto toga, Dodik i Košarac održavaju narativ ugroženosti, stalne borbe i patriotizma, kako bi narod osjećao lojalnost i strah, a oni mogli nesmetano držati pozicije.
Političko huškanje, stalno insistiranje na „jedinstvu oko Dodika“, manipulacija osjećajem ugroženosti i glorifikacija lidera – sve su to taktike kojima se održava status quo. Građani su u ovoj priči samo statistika i sredstvo, a ne subjekti vlastite slobode i sigurnosti.
U konačnici, Dodik i Košarac brane RS koliko i vlastite stolice. Svaka „odbrana“ je u stvari odbrana privilegija, a narod ostaje taoc propagande, uvjeren da brani interese Srpske, dok mu se istinski problemi sistematski uskraćuju.
