Kako je Bosna preživjela jednu katastrofu, da bi došla do nove

Da li je moguće priznati stvarnu istinu i suočiti se s činjenicama?

Sebija Izetbegović, koja je, bez obzira na sve kritike, pregrmila koronu u svojoj ‘bolnici’ i kolko-tolko držala pod kontrolom pravu skalameriju zdravstva u Bosni i Hercegovini, pokazala je da barem nešto u ovoj zemlji može funkcionisati, pa makar to bilo prividno.

Dok je Bosna, iz godine u godinu, bila na rubu potpunog sloma zdravstvenog sistema, ona je ipak održavala onu magičnu fasadu koja nas je tješila – barem na papiru.

Ali, ako pogledamo širu sliku, situacija je daleko od idealne. Usporedba s UNI klinikom u Frankfurtu nije slučajna – ta klinika, koja je bila izložena velikim izazovima tokom pandemije, završila je na koljenima. Niti najbogatije i najslavnije europske ustanove nisu bile imune na sveopću krizu. Međutim, u Bosni, skupa s infuzijom političkih igara, scenarij je bio potpuno drugačiji – Sebija je ipak održala iluziju stabilnosti, i to po cijenu ogromnih političkih pritisaka i vođenja zemlje s haotičnim i neprihvatljivim sistemom.

Ali, sve to pada u vodu kad se pogleda realnost trenutnog stanja: nema više ni traga od tih iluzija. Umjesto stabilnosti, sada imamo - potpuni politički debakl i zdravstveni kolaps. Dovoljno je spomenuti samo jednu stvar – nakon što je pandemija odjurila, Klinika je postala gotovo neprepoznatljiva. Došli su "sposobni" na vlasti. Doslovno. Dolaze razni politički igrači, uništavaju sve što je ostalo od zdravstva u ovoj zemlji, i to u jednoj godini. Šta ostaje? Nema više lijekova, zavoja, medicinskog kadra. Iako nije ostalo gotovo ništa, barem su vrata klinika širom otvorena za one koji žele pobjeći od odgovornosti, a radnici koji su ostali nisu u stanju učiniti ništa.

Čudno je, ali istinito – građani još uvijek ne izlaze na ulice, a politička trojka nastavlja nesmetano gurati zemlju u propast. Kada su jednom prešutno dopustili Šmitov izborni zakon, koji je praktično pomnožio Trojku s nulom, onda nije ni čudo da dopuštaju uništavanje svega onog što je, barem u jednom trenutku, moglo iole normalno funkcionirati.

I, ono što je najgore, sve to je omogućeno šutnjom i politikom bez odgovornosti.

Svi oni koji su učinili više štete nego koristi, slobodno šetaju i i dalje grabe. I dok su građani zauzeti svakodnevnim preživljavanjem, oni i dalje upravljaju iz sjenke, donoseći odluke koje mogu ostaviti teške posljedice na zdravlje svih nas. Gdje je sada moral? Gdje je odgovornost prema građanima? Šta je preostalo osim besmislene političke borbe za vlast, gdje niko neće odgovarati za posljedice?

U cijeloj ovoj priči, jasno je jedno – Bosna i Hercegovina tone, a oni koji bi trebali brinuti o njenoj sudbini, koriste svaku priliku da izbjegnu odgovornost. Zemlja je u potpunom političkom i zdravstvenom kolapsu, a jedini koji su u stanju nešto promijeniti, šute, čekajući da se cijela stvar uruši.