Imamo pobjednika. Napokon znamo ko je najveći biznismen među estradnim jugosaurima. Brega je ušao u ovo nadmetanje s deset godina početne prednosti, pa ga je Dino malo pomalo stizao i u zadnje vrijeme udarao neviđenim ciframa. Sad je došlo do toga da Brega svira za skromnih 30K na ribarskoj fešti u rumunskom selu Jurilovica, dok Dino Merlin uzima milione na spektakularnoj turneji po rasprodanim regionalnim arenama.
Ukupan broj kolateralnih žrtava njihovih djela još uvijek je podjednak, međutim svi poslovni rezultati jasno govore da je bivši učenik upornim radom i zalaganjem nadmašio svog učitelja i idola iz mladosti. Nije više nimalo važno što će Goran Bregović otići u penziju s barem 3-4 epohalna albuma, a Dino Merlin neće imati nijedan na tom levelu.
Dino Merlin bio i ostao velikan beznačajne provincijske muzike. Njegovi aduti su sladunjavi zapadnobalkanski pop folk i hipertrofirana patetika, dobitna kombinacija za najmasovniju hipnozu na postjugoslavenskom prostoru i u pripadajućoj dijaspori, razbacanoj po svijetu od Njemačke, Švicarske i Austrije preko Turske do Australije, Amerike i Kanade.
Kako je nastao ovaj neprirodni fenomen?
Sve je počelo davnih 1970-ih s dva ključna iskoraka za sarajevsku pop školu. Nakon što je Diskoton u najvećem promašaju domaće diskografije odbio Bijelo dugme, njihov debi album „Kad bi bio bijelo dugme“ u jesen 1974. objavio je Jugoton. Dogodila se dugmetomanija čiji je učinak na jugoslavenskom tržištu najpreciznije opisao Aleksandar Žikić jednom rečenicom u knjizi „Fatalni ringišpil“ o usponu i padu stare beogradske rock’n’roll scene – „A onda je došlo Bijelo dugme i pokupilo sve pare“.
Pošto su album snimali u ljubljanskom studiju Akademik, iz dilova s Jugotonom bio je a priori isključen sarajevski producent ranih singlova Bijelog dugmeta Nikola Borota Radovan koji je krenuo drugim putem. Sa svojim bendom Kamen na kamen i vokalnom solisticom Nedom Ukraden pojavio se na festivalu Opatija ’75 u izboru predstavnika za Eurosong. Kamen na kamen završio je na drugom mjestu, iza slovenskog sastava Pepel in kri, a Nikola je kao kompozitor dobio posebno priznanje za najbolju pjesmu inspirisanu folklornim motivima.
Potpisao je za Jugotonovog rivala ZKP RTV Ljubljana, isproducirao album „Neda Ukraden & Kamen na kamen“ i prodao čak dvostruko više ploča od debitantskog Bijelog dugmeta, za ono doba nevjerovatnih 300.000 primjeraka. Bregovićev pastirski rock izazvao je nezapamćen subkulturni potres s dalekosežnim posljedicama, ali Borotin pop folk bio je još komercijalniji jer je iz prve zakačio malo stariju i uvijek brojniju narodnjačku publiku.
Sarajevska starorokerska ekipa imala je svoja utočišta u srcu Baščaršije, poput kultnog kafića Rock, ali po okolnim mahalama nije bilo baš puno razumijevanja za ekscentrične zapadnjačke trendove. Stara čaršija, beskrajno drugačija od ove današnje stalno preplavljene turistima, živjela je svoj film s tradicionalnim sevdalinkama, a ukoliko je na zidu neke ćevabdžinice bio zalijepljen friški novinski poster na njemu su mogli biti samo Safet Sušić ili Hanka Paldum.
Lokalni jalijaši uživali su u maltretiranju pripadnika uličnih subkultura, pa se nova rokerska moda iz centra grada slabo prenosila na Baščaršiju. Prvi bend s alternativnim predznakom i čaršijskom adresom pojavio se tek 1986. kad su Nedim Sinanović i Dino Šaran na Bistriku osnovali Letu štuke.
U međuvremenu se po susjednim mahalama neometano proširio pop folk stil, skrojen taman po čaršijskoj mjeri, manje ekstravagantan od rocka i nimalo provokativan za komšiluk. S Vratnika je 1978. krenula grupa Zov u kojoj je propjevao 17-godišnji Hari Varešanović.
Na prvom singlu uboli su neprolazan lokalni radijski hit „Poletjela golubica sa Baščaršije“. Bila je to valjda prva pjesma s električnim gitarama u kojoj je opjevana sarajevska čaršija i vrlo zanimljiv, premda nedorečen pokušaj da se kroz komercijalnu pop folk formu provuče mladalačka gradska furka umjesto Borotinih rustikalnih etno motiva i njegove sinteze jugo folklora. Zov se raspao već poslije drugog singla, ali „Golubica“ je ostala u sarajevskom eteru, a pop folk je dobio novu priliku na čaršiji kad je malo stariji frajer s Bistrika Mugdim Avdić-Henda okončao košarkašku karijeru u Željezničaru i započeo kantautorsku u studiju Nikole Borote.
U Diskoton je ušao 1979. s povelikim hitom „I dok predajem se tebi“ pa su mu za prvi album „Henda“ dogovorili snimanje u Tivoliju kod Ace Razbornika. Produkciju mu je radio Ranko Boban (Vajta), aranžmane Branimir Živković (Josipa Lisac), a gitaru odsvirao Vedran Božić (Time). Vješto spakovan album dobacio je do platinaste tiraže i Henda je postao prva sarajevska pop folk zvijezda, ali nikad nije imao problema s tipičnim mahalaškim dobacivanjem „alo pjevač“. Na najuspješnijem albumu „Henda III – Gdje si dušo gdje si rano“ iz 1985. definirao je autentični čaršijski pop folk stil na koji će se kasnije prišlepati Dino Merlin.
Čudesni svijet privatluka
Edin Dervišhalidović odrastao je na obližnjem Alifakovcu u sandžačko-sarajevskoj pobožnoj muslimanskoj porodici, što je uglavnom nebitan podatak za početak njegove karijere, ali skoro nezaobilazna stavka u kasnijim etapama. Na premijernom nastupu s grupom Merlin 1984. u Domu mladih u kvalifikacijama za bosanskohercegovački demo festival Nove nade nove snage otpjevao je „Motore“ u groznom narodnjačkom aranžmanu i bio ispraćen gnjevnim povicima poveće skupine metalaca.
Tu je zabilježena prva sitna kontroverza oko njegovih dometa pošto je fanovima kasnije servirana nekakva priča kako je Merlin pobijedio u tom natjecanju, makar je organizator festivala Želimir Altarac-Čičak u svojoj knjizi sjećanja „Antikvarnica snova“ pedantno zabilježio kako čak nije ni prošao u finale među osam najboljih.
Inače, pobijedio je Baobab, bend budućeg filmskog reditelja Pjera Žalice, poslije asimiliran u Hari Mata Hari. U drugom pokušaju Merlin je imao više sreće jer ga je u studiju na snimanju pjesme „Kokuzna vremena“ čuo producent Hanke Paldum Muradif Brkić-Mufta koji je odmah namirisao hit potencijal i preporučio Diskotonu za album. Projekt je preuzeo rahmetli Vetko Šalaka, dugogodišnji radijski urednik i jako spretan estradni menadžer koji je tada radio naveliko s Nervoznim poštarom, Divljim jagodama i beogradskom folkerskom atrakcijom Radoslavom Rodićem-Rokijem.
Vetkovi puleni obično su prodavali po 200-300 hiljada ploča i kaseta, pa se isprva činilo da samo gubi vrijeme s novim bendom koji je zvučao kao još jedna kopija Bijelog dugmeta. Grupa Merlin u Sarajevu 1985. nije imala nikakvih izgleda da brzo iskoči u prvi plan jer je te godine sva pažnja bila usmjerena na furiozno Zabranjeno pušenje, senzacionalni Plavi orkestar koji je prodao pola miliona debitantskog „Soldatskog bala“ i Crvenu jabuku koja je startala s najjačim sarajevskim autorskim tandemom 1980-ih Dražen Ričl – Zlaja Arslanagić.
Nikakav interes sarajevske mlađe raje za album „Kokuzna vremena“ Šalaka je pokušao i donekle uspio kompenzirati ciljajući na manje-više provincijsku publiku poznog Bijelog dugmeta. To mu je bio maltene jedini output jer se činilo da su skoro sve cure iz Prve gimnazije barem malo zaljubljene u Lošu, a nijedna u Dinu Merlina.
Zahvaljujući Vetkovim uredničkim vezama na sarajevskoj radioteleviziji Merlin je gotovo preko noći dobio znatnu minutažu u eteru i album je uz jaku medijsku kampanju dohvatio zlatnu tiražu od 50.000 primjeraka, što je bilo taman dovoljno da se bend ubaci na popis Diskotonovih favorita i osigura bolje uslove za snimanje druge ploče.
Merlin je u postavi imao jednog od darovitijih sarajevskih rock gitarista Amira Bjelanovića – Tulu, ali su ostali članovi benda bili samo prosječni muzičari pa mu je Diskoton kao pojačanja u studio doveo Bregovića, Tifu, Zlatana Čehića iz Divljih jagoda, Igora Ivanovića iz Kongresa i Nenu Jeleča iz Vatrenog poljupca, angažovanog za produkciju ploče.
Merlinova posveta Bregoviću objavljena u dopadljivoj laganici „Uspavanka za Gorana B“ zapravo se protegnula na neumjereno kopiranje Dugmeta kroz skoro cijeli album „Teško meni sa tobom (a još teže bez tebe)“. U državi kojoj je polako isticao rok trajanja Bijelo dugme je 1986., s novim pjevačem Alenom Islamovićem, na ploči „Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo“ predstavilo lijevo-populistički projugoslovenski koncept nazvan new partisans, a Merlin ga je pratio u stopu pa je za svoj drugi album napisao poletnu i optimističnu patriotsku pjesmu „Cijela Juga jedna avlija“.
Budnica veselog Bosanca se naravno povazdan vrtila u državotvornim medijima i za sobom povukla još veći RTV hit „Nek padaju ćuskije“ pa je album prebacio 200.000 primjeraka, a zadovoljni Šalaka je 1987. dogovorio Merlinov samostalni koncert u olimpijskoj dvorani Zetra. S masovnom podrškom Bregovićeve publike i sarajevskih medija, dvorana je bila krcata. Ambicije su odmah dodatno porasle, ali treći album „Merlin“ nije donio tako velike hitove. Vetko Šalaka izašao je iz projekta i posvetio se privatnom radijskom biznisu.
Novi menadžer Kemal Bisić povezao je Dinu s beogradskom narodnjačke scenom, gdje se izvrsno uklopio kao hitmaker za Vesnu Zmijanac, Brenu, a poslije i za Cecu. Merlinov četvrti album „Nešto lijepo treba da se desi“ iz 1989. bio je jedan od posljednjih bestselera Yu diskografije, s tiražom preko 400.000 primjeraka.
Izbacio je u eter neke od njegovih najvećih hitova „Bosnom behar probeharao“, „Kad zamirišu Jorgovani“, „Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo“, ali i prvi u nizu kontroverznih plagijata. Kad su UB40 na gostovanju u zagrebačkom Domu sportova zapjevali „Where Did I Go Wrong“ publika im je uzvratila s „Mjesečina ko dukat žut“. Izbio je popriličan skandal, zamalo je izbjegnuta sudska tužba, a Dino je tek na nekom od kasnijih reizdanja legalizirao ovaj prepjev u korespodenciji s Universal publishingom.
Na albumima „Nešto lijepo treba da se desi“ i „Peta strana svijeta“ popustila je fascinacija već ugašenim Bijelim dugmetom i prevagnuo je čaršijski pop folk.
Međutim, Dino Merlin nije imao Hendin šarm vječitog bistričkog mangupa pa je sve više zvučao kao notorni narodnjak, što je privuklo i zagriženu folkersku publiku. Za to vrijeme Bosna i Hercegovina se 1990. spremala za prve višestranačke izbore i popularni muzičari su počeli ulaziti u političku arenu.
Goran Bregović i Dino Merlin odabrali su različite opcije. Bregović je snimio propagandni spot za Savez reformskih snaga Ante Markovića, koji je na izborima pretrpio težak poraz. Dino Merlin podržao je Stranku demokratske akcije i našao se u pobjedničkom taboru. Premda se poslije deklarisao samo kao simpatizer, jedan od veterana SDA Osman Brka prisjetio se kako je Dervišhalidović bio na Alijinom popisu osnivača stranke, pod brojem 42.
U tom društvu bilo je malo TV zvijezda, od popularnih pjevača upisao se jedino vremešni sevdalija Safet Isović, pa je Dino najedanput dobio političku težinu i prestižno mjesto u prvom safu na molitvama u džamiji.
Početni politički kapital oplodio je brojnim ratnim zaslugama. Prve godine rata postao je estradna ikona sarajevskog otpora agresiji i najistaknutiji pripadnik Umjetničke čete 1. korpusa Armije BiH. Divanio je s vodećim političarima, zabavljao ratne komandate i odradio projekte koji će zacementirati njegov položaj u bošnjačkom establishmentu.
U Sedmičnom listu Slobodna Bosna predstavio se kao „Vladimir Nazor bosanske borbe za slobodu“. Na melodiju popularne sevdalinke „S one strane Plive“ napisao je stihove za prvu bosanskohercegovačku himnu „Jedna si jedina“. Sa zborom Gazi-Husrefbegove medrese snimio je kazetu ilahija i kasida „Moj ummete“. Za promociju svojih nebrojenih gaža u dijaspori na švicarskom gastarbajterskom labelu Emona Disk objavio je prvo samostalno izdanje kasetu „Svjedok“, kasnije neprimjetno izbrisanu iz službene diskografije.
To je bila kompilacija starijih hitova zavičajne tematike, ratnih pjesama i patriotskih budnica, među kojima posebno mjesto zauzima „Da te nije Alija“. Kad je krenulo prozivanje zbog neumjerene apologije bošnjačkog lidera vadio se pojašnjenjem kako je pjesmu najprije posvetio poginulom prijatelju Aliji Miladinu, a da se Alija Izetbegović može naći u tome.
U forumaškim raspravama oko ove razvikane pjesme, koja se ponovno pojavila na albumu „Moja bogda sna“ pod novim naslovom „Tamo gdje je sunce“, anonimni komentator je napisao – „to je čovjek koji bi, da nas vanzemaljci osvoje, tvrdio da je on oduvijek bio za vanzemaljce i da ni Alija iz te pjesme ustvari nije baš zemaljskog porijekla“.
Ratna epopeja Dine Merlina okončana je u ljeto 1995. patriotskim koncertom u Bihaću.
Iza rata se vratio u Sarajevo i ustanovio da u gradu više nema ozbiljnijeg konkurenta. Čuvena sarajevska pop škola bila je skoro prazna. Bregović je otišao u Pariz, Borota na Novi Zeland, Zlaja Arslanagić u Kanadu, Loša u Ljubljanu, Mića Vukašinović u Beograd, Žera i Nikša s Crvenom jabukom u Zagreb. Bebek je također bio u Zagrebu, Hari Varešanović negdje na relaciji Slovenija-Švedska, Zabranjeno pušenje rascijepilo se na istočnu beogradsku i zapadnu zagrebačku frakciju. Henda je završio pjevačku karijeru, a legendarni Kemal Monteno i Indexi nisu imali neke velike planove.
Od Diskotona je ostalo samo zgarište pa je Dino prvi poslijeratni album „Fotografija“ objavio na bosansko-njemačkom labelu Intakt i Croatia Recordsu. Hrvatsko izdanje evidentirano je kao jedan od tiražnijih domaćih albuma 1996. godine, što je na sceni previše zaokupljenoj Cro-dance ekspanzijom prošlo uglavnom nezapaženo. Na Baščaršiji je otvorio CD shop i tonski studio Magaza, gdje je započeo snimanje albuma „Sredinom“ i pripreme za totalni come back.
Unajmio je najtalentovanijeg mlađeg sarajevskog producenta Adija Lukovca i aranžera Bregovićeve filmske muzike Srđana Kurpjela da ga uštekaju u svjetske trendove, ali autorski to nije mogao ispratiti pa je opet posegnuo za tuđim zapisima. U duetu s Ivanom Banfić „Godinama“ osvojio je Porina za hit godine, a mogli su mu odmah uručiti još jedno priznanje za plagijat decenije.
Original je svevremenska pjesma senegalskog world music prvaka Youssoua N’Doura “My Daughter (Sama Doom)“, B4 na ploči „The Lion“ iz 1989. Nigdje se nije nametnula kao hit, smetala je jezična barijera, pa je Merlin valjda pomislio da nitko neće primijetiti . Youssou N’Dour je sve ono što Dino Merlin nije, autentični muzički genij i prava svjetska faca. Stari N’Dour je k tome i veliki vjernik pa bi imao puno pravo pozvati se na božji zakon. Znao je to i Dino Merlin, ali trebao mu je top hit da se vrati u Zagreb u velikom stilu. Poslije je sve išlo lakše.
Dvaput je punio Dom sportova, triput Arenu, a sad dolazi zakucati s još četiri ZG Arene. Organizator je osječka kompanija Polifonija iza koje zapravo stoji njegov sarajevski menadžer Asim Kraljić, inače gazda pekarskog lanca MBA Centar. Prošle godine je u Vogošći nepoznati počinitelj bacio bombu na njegov auto, a mediji su nagađali da je povod za diverziju bio Kraljićev menadžerski angažman oko Senide.
Za Dinu Merlina je u početnim etapama poslijeratne solo karijere Zagreb bio dosta sklizak teren zbog latentne netrpeljivosti između estradnih klanova HDZ-a i SDA. U jednoj ranijoj konfrontaciji Žerina Crvena jabuka bila je odbijena kao predgrupa za U2 na Koševu zato što je negdje zasvirala na predizbornom skupu HDZ-a.
Merlinu su se automatski otvarala sva vrata u Sarajevu, a ukoliko bi nešto negdje zapelo samo se trebao pozvati na svog havera iz prvog safa Hasana Čengića, glavnog operativca SDA, imama, diplomatu i biznismena. U ratu su Hasanove specijalnosti bile veletrgovina oružjem za opremanje Armije BiH i distribucija pomoći iz islamskih zemalja. U to doba je kod Visokog čak pokušavao izgraditi privatni aerodrom. Poslije rata je u Sarajevo doveo Al Jazeeru.
Uspjeh prvog velikog Merlinovog open air koncerta kod Vječne vatre 1998. bio je poticaj da se krene na Koševo. Premijerni stadionski gig napravio je 2000. godine s besplatnim upadom, a troškovi su podmireni iz gradskog i kantonalnog budžeta. Za njegovo drugo Koševo 2004. ulaznice su se prodavale po simboličnoj cijeni od 5 maraka, a grad mu je opet dao sve što je trebalo.
Nisu svi bili oduševljeni takvom protekcijom, pa su nezavisni mediji problematizovali netransparentno trošenje javnog novca, a refleksija naelektrizirane atmosfere oko režimskog estradnog umjetnika ostala je trajno zabilježena u jednom versu Frenkijeve pjesme „Hajmo rušit“ – „Sad i mi imamo Thompsona, zove se Dino Merlin“.
Za promociju albuma „ Ispočetka“ državna kompanija BH Telekom, pod kontrolom SDA, doznačila mu je 700.000 maraka, što je bio samo početak dugoročnog partnerstva. Voditeljica marketinga BH Telekoma Nađa Lutvikadić-Fočo bila je članica glavnog odbora SDA, a rodbinski povezana s Hasanom Čengićem i supruga Edhema Foče koji je inače alfa i omega Al Jazere Balkans.
Za četvrto Koševo 2015. prodano je preko 60.000 ulaznica, projekt je uspješno uvezan s turističkom ponudom pa se rodila ideja da Dino Merlin napravi još veći spektakl na gradskom dočeku 2017.
Portal Source je prenio izjavu tadašnjeg zamjenika gradonačelnika Abdulaha Skake – „Dino Konaković i ja odlučili smo se za Dinu Merlina na zajedničkoj kafi. Odmah smo pozvali Merlina, a Dino je u startu prihvatio tu ideju. Uopšte nije bilo razgovora o novcu“. Poslije se pričalo i pisalo da je Dino za Novu godinu tražio pola miliona maraka. Dogovorio se za 250.000, ali s klauzulom da njemu pripada sva lova od sponzora.
U odluci o pokretanju postupka javne nabavke za organizaciju novogodišnjeg koncerta pisalo je da je „obavezan angažman estradnog umjetnika Eldina Dervišhalidovića – Dine Merlina“. Dva-tri mjeseca poslije Abdulah Skaka izabran je za gradonačelnika Sarajeva.
Proljetos je uhapšen u akciji kodnog naziva Vizionar i optužen za korupciju. Jedan od predmeta opsežne istrage protiv njega je novogodišnji koncert Dine Merlina. Hasan Čengić preminuo je 2021. Za godišnjicu smrti njegova porodica priredila je knjigu sjećanja „Lav bosanski“ – Knjiga o Hasanu Čengića. Otvara je pjesma Dine Merlina „HASAN – TAKO JASAN“. Golema je šteta što nije otpjevana. To mu je jedna od najjačih umotvorina. Uz onu nenadmašnu izjavu – „moja karijera je inverzna eksponencijalna funkcija“.
