Dok Elmedin Konaković i njegova NiP-erska kamarila pred kamerama mašu bagerima i brišu gumicama „sve tragove Dodikovih kadrova“ iz vlasti, iza zatvorenih vrata Vijeća ministara BiH ispisuje se sasvim drugačija priča – ona u kojoj isti taj Dodikov režim biva obilato počašćen sa skoro 200 miliona KM, i to nečijom rukom, nečijim glasom, nečijim odobravanjem.
Dok javnost guta šarene laže o koalicionim raskidima i herojskom otporu „državotvornih snaga“, u Vijeću ministara vlada zapanjujuća pravna akrobatika – zakoni se preskaču, propisi ignorišu, a novac Centralne banke koristi kao bankomat za finansijsko preživljavanje entiteta koji otvoreno napada ustavni poredak BiH.
Prvo odluka, pa objašnjenje – ili laž
Kada je odlučeno da se dug entiteta RS prema slovenskom Viaductu – težak 116 miliona KM – pokrije iz profita Centralne banke BiH, Konaković je mirno sjedio i šutio. Nije digao ruku protiv. Nije ni za. Nije je digao uopće. A mogao je. Imao je ovlaštenje da kao zamjena za Zukana Heleza, koji je, gle čuda, opet izostao sa sjednice, zaustavi odluku. Samo je trebao reći: „Ne može.“
Nije rekao.
A onda se pojavio pred kamerama da, kao po običaju, zamagli tragove: pričama o tome kako će "država kad-tad naplatiti dug", kako "nakon juna ništa neće biti isto", kako će se prekinuti saradnja s HDZ-om, kao da narod živi od njegovih izjava, a ne od stvarnog budžeta koji se svakim danom sve više isisava u korist onih koji prijete secesijom, negiraju genocid i slave ratne zločince.
Helezov nestanak kao politički alibi
Ko god još vjeruje u slučajnosti kada je riječ o Zukanu Helezu, neka se probudi. Njegova misteriozna odsustva s ključnih sjednica postala su konstanta. Previše puta da bi bila puka slučajnost. Naprotiv, sve više liče na svjesno izrežiranu političku koreografiju u kojoj Helez „pere ruke“, a Konaković pritiska dugmiće.
I sve to dok se mediji puni propagandnih narativa o „čistoj državotvornoj borbi“, a režimski analitičari ubjeđuju javnost da „SNSD više nije u vlasti“. A odluke? Odluke padaju – u korist SNSD-a.
Zgrada za kuma, odluka za režim
Ako vam nije bio dovoljan Viaduct, sjetite se zgrade Dodikovog kuma, one za koju je Dodik godinama lobirao, a koju je država na kraju platila 100 miliona KM. I pogodite ko je presudno digao ruku? Elmedin Konaković. Bez tog glasa – odluke ne bi bilo. Bez te ruke – kum bi ostao bez zgrade. Sa tom rukom – kum je nagrađen, a građani BiH još jednom prevareni.
Zakon? Ko još mari za to?
Odluke koje su donesene – raspodjela dobiti Centralne banke entitetima, pokrivanje duga RS-a prema privatnoj firmi – nisu samo sramotne, već i nezakonite. Član 27. Zakona o Centralnoj banci BiH precizno kaže: dobit ide u budžet BiH. A Konaković je odlučio da ide u RS. Ako ovo ne bude predmetom interesa pravosudnih institucija, onda BiH može slobodno priznati da više ne funkcioniše kao pravna država.
Od simuliranog raskida do stvarnog plaćanja
Od kada je Konaković 23. januara najavio „raskid“ sa SNSD-om, sve je bilo farsa. Umjesto stvarnog političkog razlaza, gledamo teatar za lakovjerne, dok novac curi prema Banjoj Luci. Prvo 100 miliona za kumovu zgradu, pa 116 miliona za dug Viaductu. I to je ono za šta znamo. Šta je sa onim što se ne objavljuje?
Umjesto bagera, Elmedin Konaković vozi poštu. Adresa? Laktaši. Sadržaj? Milioni maraka. Dok se građanima BiH prodaju parole, u kabinetima Vijeća ministara odvija se finansijski transfer stoljeća. Ispod stola, ali uz odobrenje ruke „opozicije“. Trojka nije opozicija Dodiku. Trojka je njegova logistika. I to skupa – 200 miliona KM skupa.
A narod? Narod neka broji gumice.
