Dok krvave stope ruskog imperijalizma tutnje kroz Ukrajinu, a razvaline Mariupolja i Bahmuta svjedoče o brutalnosti režima iz Kremlja, u srcu Evrope tiho, podmuklo i sistematski traje nova invazija.
Ona se ne vodi tenkovima, dronovima i artiljerijom, već političkom subverzijom, paradržavnim strukturama i domaćim izdajnicima koji, u zamjenu za šaku moći i pažnju Moskve, igraju ulogu korisnih idiota ruskog režima. Glavni izvođač tih radova u Bosni i Hercegovini zove se Milorad Dodik.
Nekada lice “nove nade” za Zapad, a danas najopasniji unutrašnji neprijatelj Bosne i Hercegovine, Dodik je postao ideološki portparol Kremlja i politička rak rana mira na Balkanu. Dok se u Beču, Briselu i Berlinu i dalje pokušava analizirati "kontekst", Dodik već godinama kopa rovove unutar države čije zakone negira, čije institucije uništava i čiji mir bez srama minira – sve pod direktnim nalogom iz Moskve.
Put od američkog saveznika do ruskog plaćenika
Da je politička prostitucija valuta balkanske moći, najbolje pokazuje životni put Milorada Dodika. Čovjek koji je 1998. godine bio miljenik Zapada, koji je gradio imidž "umjerenog reformiste", protivnika Karadžića i Mladića, koji je priznavao genocid u Srebrenici – danas je prvi negator genocida, ideolog etničke podjele i direktni portparol Vladimira Putina u srcu Evrope.
Šta se dogodilo? Novac. Moć. Oslanjanje na nepravdu. I ruska strategija koja ne prašta: kooptirati lokalne aktere, podrivati državne institucije, kreirati trajnu krizu i usmjeriti prst u Brisel kad sve eksplodira.
Dodik je danas politički hodajući virus, metastaza jednog sistema koji koristi narativ o srpskoj ugroženosti da bi legalizirao korupciju, kriminal i stalnu prijetnju otcjepljenjem. Njegov jedini cilj nije više Republika Srpska – to je davno prevaziđena platforma – već totalna paraliza Bosne i Hercegovine, kao trampina žrtva u globalnom obračunu između Zapada i ruske imperije.
Bosna kao geopolitička meta: Drugi front ruske invazije
Dok svijet gleda u pravcu Crnog mora i Baltika, Bosna i Hercegovina je već postala “drugi front”. U tišini i bez ispaljenog metka, zemlja je zarobljena između međunarodne inertnosti i domaćih veleizdajnika.
Dodik ne djeluje sam. On je operativac – lice sistema čiji se centar nalazi u Kremlju, a periferija u Beogradu, Budimpešti i Banjoj Luci. Njegove poruke nisu lokalna retorika, već dio orkestrirane politike koja ima za cilj da BiH odvede u haos, a NATO i EU u nemoć.
Njegove prijetnje otcjepljenjem, napadi na Ustavni sud, odbacivanje odluka visokog predstavnika, glorifikacija ratnih zločinaca – sve to nije pitanje “unutrašnjih neslaganja”, kako se to eufemistički predstavlja u zapadnim diplomatijama, već čisti akt neprijateljstva prema postdejtonskoj Bosni.
Putin vodi rat u BiH – preko Dodika
Putin ne mora slati vojnike – ima Dodika. Dok Moskva plamti na istoku Evrope, Dodik je Putinova goruća šibica u Bosni. Svojom destruktivnom politikom, uz podršku medijskih spinova i diplomatske ucjene, Dodik svakodnevno ruši ono što je mukotrpno izgrađeno nakon rata: krhko povjerenje, institucionalnu stabilnost i iluziju suživota.
I dok obični ljudi – Srbi, Bošnjaci i Hrvati – preživljavaju inflaciju, bijedu i korupciju, Dodik drži političku pištolj na čelu države i prijeti povlačenjem oružja – koje ne drži u rukama, ali ga sigurno ima u planovima.
U aprilu je otišao direktno u Moskvu – ne na političke konsultacije, već po instrukcije. Tamo je, bez ikakvog stida, izjavio da je Rusija garant Dejtona. To nije samo laž – to je otvorena sabotaža međunarodnog poretka i poruka Zapadu: "Ovdje igramo po pravilima Kremlja."
Vučić u panici: Dodik mu više ne služi
Aleksandar Vučić, koji godinama balansira između Istoka i Zapada, danas s pravom gleda Dodika kao problem, a ne partnera. Dok Beograd gori od ekonomskih skandala, kriminala i sve veće represije nad građanima, Dodik svojim performansima destabilizuje i ono malo regionalnog mira.
Za Vučića, Dodik više nije korisni saveznik – postao je noćna mora. Jer svaki njegov izljev mržnje prema BiH, svaki signal Kremlju, sve više pokazuje da mu Beograd nije više ni potreban. A kada Dodik više ne bude trebao Srbiju, jasno je da se iza toga ne krije "ljubav prema narodu", već isključivo – poslušnost prema Rusiji.
Vrijeme za diplomatske bajke je prošlo. Vrijeme je za politički čekić.
Dodik ne može biti dio mira – jer je njegov cilj rat. Ne može biti partner u dijalogu – jer ne priznaje pravila igre. I ne može biti predstavnik naroda – jer narod koji stvarno živi u Bosni, bez obzira na ime i vjeru, zna da politika podjela vodi u bijedu, izolaciju i nasilje.
Zato je vrijeme da međunarodna zajednica prestane mjeriti stabilnost kroz “balansiranje između entiteta”, već da jasno i bez milosti imenuje krivce: Dodik je neprijatelj Bosne i Hercegovine, a samim tim i neprijatelj mira u Evropi.
EUFOR i NATO moraju djelovati ne iz “predostrožnosti”, već iz principa – da država ne može biti taoc jednog čovjeka i jedne strane sile. Sankcije više nisu dovoljne. Vrijeme je za političko izolovanje, institucionalnu neutralizaciju i javno imenovanje: Dodik je sigurnosna prijetnja.
Bosna mora preživjeti – Dodik ne smije politički preživjeti
Ili će Bosna ostati država, ili će Dodik biti politički kralj ruševina. Nema trećeg puta. Jer ako danas dozvolimo da domaći plaćenici ruše ustavni poredak uz podršku Kremlja, sutra ćemo gledati novi Vukovar, novu Srebrenicu, novu Bihaćku enklavu.
Ovo je posljednji poziv Evropi – i posljednja šansa domaćoj politici da odvoji patriotizam od poslušnosti stranoj sili.
Bosna i Hercegovina se više ne brani samo protiv domaćih podjela – već protiv imperijalnog zla koje se zove Vladimir Putin, a u ovom slučaju ima lice Milorada Dodika.
