U Bosni i Hercegovini više ništa ne iznenađuje. Ni to što premijer Federacije BiH posluje sa samim sobom, ni to što državno preduzeće plaća privatnu firmu njegovog sina i brata, ni to što sve to prolazi kao da se radi o sasvim normalnom poslovnom odnosu. I dok građani tonu u dugove, inflaciju i beznađe, porodica Nikšić – doslovno – zarađuje na državi.
Prema istraživanju , kompanija CTK d.o.o. Konjic, čiji su suvlasnici Haris i Mirsad Nikšić, sin i brat premijera Federacije BiH Nermina Nikšića, već godinama posluje s državnom kompanijom Igman d.d. Konjic. I to ne bilo kako – nego uz redovne isplate između 100.000 i 150.000 KM svakog mjeseca. Od trenutka kada je Nikšić ponovo postao premijer, CTK je iz Igmana inkasirao više od milion maraka.
A sada dolazi ključni detalj: sjedište privatne firme CTK nalazi se unutar kruga državne kompanije Igman. Dakle, firma sina i brata premijera fizički je smještena u dvorištu preduzeća kojim upravlja Vlada Federacije BiH – Vlada kojom upravlja njihov otac i brat.
Ako to nije sukob interesa, onda taj pojam u ovoj zemlji očigledno ne postoji.
Kako su Nikšići ušli u „državni biznis“
Kompanija CTK osnovana je 2017. godine – neposredno nakon što je Nermin Nikšić završio svoj prvi mandat kao premijer Federacije. Među osnivačima su tada bili i Elvedin Grabovica, bivši direktor Elektroprivrede BiH i stranački kadar SDP-a, te Edin Hadžimahović. U firmu su Nikšići uložili 133.000 KM, Grabovica i Hadžimahović po 100.000 KM, i sve bi to izgledalo kao običan poslovni poduhvat – da CTK nije bukvalno niknula na zemljištu državne fabrike i da nije odmah počela poslovati upravo s Igmanom.
Godine 2020., Grabovica i Hadžimahović se formalno povlače iz vlasničke strukture, a kao novi vlasnici pojavljuju se Haris i Mirsad Nikšić – sin i brat aktuelnog premijera. Direktor firme postaje Haris Nikšić, a sjedište ostaje isto – Donje polje 42, Konjic, u krugu Igmana.
I tako, dok građani vjeruju u bajku o „transparentnom radu Vlade“, u stvarnosti imamo zatvoreni krug: premijer upravlja Vladom, Vlada imenuje upravu Igmana, uprava Igmana dodjeljuje poslove firmi njegovog sina, a firma posluje iz dvorišta državne fabrike.
To je suština bosanskog „javnog interesa“.
Posao cvjeta kad je otac premijer
Brojevi su neumoljivi. Prije nego što je Nermin Nikšić sjeo u premijersku fotelju, CTK je bio skromna firma s prometom oko milion maraka. Već godinu kasnije, nakon njegovog povratka na vlast, prihodi CTK-a porasli su na 1,25 miliona KM, dok se dobit gotovo utrostručila – sa 68.000 KM u 2023. na 174.000 KM u 2024. godini.
I ne treba nagađati odakle toliki rast: najveći dio prihoda dolazi upravo od poslova sa Igmanom d.d. Konjic, državnim preduzećem pod direktnom kontrolom Federacije BiH.
Kompanije iz namjenske industrije, poput Igmana, ne podliježu Zakonu o javnim nabavkama, što znači da ugovori ne prolaze kroz tenderske procedure. Nema konkurenata, nema nadzora, nema čak ni potrebe da se prikriva očiti sukob interesa. Ugovori se jednostavno potpišu „po dogovoru“, a javnost – šuti.
Bosanska realnost: kad država postane porodična firma
Ovo nije priča o slučajnom poslovnom odnosu. Ovo je priča o državi koja je postala porodični biznis model. U Bosni i Hercegovini, političke porodice su odavno prestale biti građani – one su postale institucije. Svaka fotelja ima svoje prezime, svaka državna firma ima „porodični biznis“, svaka tenderska lista svoje rođake.
I dok radnici u Igmanu rade za prosječnu platu, premijerova porodica naplaćuje više od sto hiljada mjesečno za alate i repromaterijal koji uvoze iz Hrvatske. A sve to iz budžeta koji pune ti isti radnici, penzioneri i građani koji danas razmišljaju kako da plate grijanje i hranu.
Stara narodna poslovica kaže: „Sit gladnom ne vjeruje.“
I upravo u toj rečenici stane cijela slika današnje Bosne i Hercegovine. Sit političar ne vjeruje u glad naroda jer nikada nije bio gladan. Sit premijer ne vjeruje u nepravdu jer je od nje napravio posao. A sit sistem ne vjeruje u promjenu – jer zna da bi promjena značila kraj njihove gozbe.
Moral je nestao – a pravda spava
Ova afera nije samo priča o Nikšićima. Ona je ogledalo sistema u kojem se sve zna, a ništa se ne mijenja. U kojem se pravda čeka kao voz koji nikada ne dolazi. U kojem se moral ne traži jer se zna da je već prodat – negdje između tendera i rodbinske veze.
Jer, kad država postane porodična firma, onda narodu ne ostaje ništa osim uloge statiste – da gleda, plaća i šuti.
Bosna i Hercegovina danas živi tu realnost: zemlja u kojoj se korupcija više ne krije, nego slavi; u kojoj su moral i zakon postali smetnja „biznisu“; i u kojoj premijer može istovremeno biti i šef Vlade i pater familias korporativnog carstva.
Jer, ovdje se sve može, ako si „njihov“.
Ostali – mogu samo vjerovati da će jednog dana sit povjerovati gladnom.
Ali do tada, račun stiže – nama.
