Nikšićevo obećanje, ispričano s patetikom koja je bila gotovo neizdrživa, danas zvuči kao najgori mogući vic.
"Novac planiran za kupovinu automobila bit će usmjeren za liječenje djece oboljele od cistične fibroze", izjavio je tada Nikšić, predstavljajući ovu odluku kao vrhunac njihove humanosti i brige za najugroženije. U njegovom svijetu, ovo je trebala biti vrsta herojske akcije koja pokazuje kako se vlast brine za one koji su najpotrebniji.
No, stvarnost je samo godinu dana kasnije brutalna i okrutna.
Umjesto da su ta sredstva zaista usmjerena na pomoć djeci koja se bore za svoje živote, Nikšić i njegova ekipa su odlučili potrošiti nevjerovatnih 1.600.000 KM na luksuzne automobile. Da, dobro ste pročitali – 1.600.000 KM, koje su građani ove zemlje morali platiti kako bi političari uživali u svojim novim vozilima.
Dok se novac troši na skupi luksuz, penzioneri preživljavaju u strahu da li će dobiti penzije, radnici i poslodavci brinu zbog zakonskih nejasnoća, a minimalna plata od 1.000 KM ostaje nedostižan san. Najteže oboljelima ne mogu se nabaviti lijekovi koji im život znače, a Vlada se već zadužila za 600 miliona KM.
"Elita na točkovima: Dok se Vlada FBiH vozi u luksuzu, narod tone u dugove"
Dok HDZ i Trojka svojom bezdušnošću i nemoralom ruše temelje ove zemlje, njihov moralni cirkus ne prestaje.
Elmedin Konaković i drugi njihovi apologeti izlaze s patetičnim objašnjenjima i negiranjima svih sumnji, dok istina ostaje skrivena iza slojeva laži. Izgleda da građani samo služe kao pogodan izvor za napunjene bankovne račune i luksuzna vozila, dok im vlast ne pokazuje nikakvu brigu ili poštovanje. Schmidt, kao ključna figura koja im je omogućila vlast, možda je čak zaslužio i svoje vlastito vozilo – što bi bio prikladan završetak ove groteskne predstave.
Kako vlast KS odbacuje najranjivije i gasi svjetlo humanosti
Poskupljenja struje samo su kap u moru zaduženja koje su stvorili kako bi financirali svoje luksuze i sačuvali privid socijalnog mira. A sada, dok se luksuzno ljetovanje djece političara odvija na egzotičnim destinacijama, druga djeca preživljavaju u bespomoćnosti, dok njihovi roditelji kopaju po kontejnerima u potrazi za preživljavanjem.
Slučaj Mjedenica samo je šlag na tortu ove korumpirane sramote.
Sram vas bilo, Nikšiću i svima vama koji ste dozvolili da vaša djeca uživaju u raskoši dok se suze očajnih roditelja i penzionera suše na ulicama. Svaka dječija suza, svaki uzdah onih koji traže koricu hljeba iz kontejnera, trebali bi biti neprekidan podsjetnik na vašu sramotu i bezdušnost.
U vašem svijetu, gdje luksuz i moć nadmašuju ljudski život, očigledno samo profit i ugled vrijede više od stvarne brige za narod.
