Spor oko eksploatacije nafte u Rumaili između Iraka i Kuvajta bio je prije okidač nego glavni razlog za invaziju na Kuvajt 1990. godine, prvenstveno zbog iredentističkih pretenzija Iraka prema toj zemlji.
Naftne bušotine su prve platile cijenu, njih skoro 700. U martu 1991. akumulirani finansijski gubici Kuvajta procijenjeni su na čak 10% od 90 milijardi barela nafte u Kuvajtu. Po tadašnjim svjetskim cijenama, to bi danas iznosilo oko 157,5 milijardi dolara.
Irak je 1989. godine optužio Kuvajt da koristi "napredne tehnike bušenja", posebno usmjereno ili koso bušenje ne-vertikalnih bušotina za vađenje nafte iz naftnog polja Rumaila. Irak je procijenio da je Kuvajt "ukrao" iračku naftu u vrijednosti od 2,4 milijarde dolara i tražio kompenzaciju.
U to vrijeme, Kuvajt je također proizvodio naftu iznad granica sporazuma koje je uspostavio OPEC . Uoči iračke invazije, proizvodne kvote Kuvajta bile su skoro 1,9 miliona barela dnevno (300.000 m3/d), što se poklopilo sa naglim padom cijene nafte. Do ljeta 1990., kuvajtska hiperprodukcija je postala ozbiljna tačka spora s Irakom.
Mjesto spora bilo je Rumaila, ogromno naftno polje u južnom Iraku, otprilike 50 km jugozapadno od grada Basre. Procjenjuje se da polje sadrži 17 milijardi barela, što čini 12% iračkih rezervi nafte, koje se procjenjuju na 143 milijarde barela. Najveće naftno polje ikada otkriveno u Iraku ujedno je i jedno od tri najveća naftna polja na svijetu. Meštani Severnu Rumailu i danas nazivaju "groblje". Lokalni ekološki naučnik je jednom rekao za BBC da je "rak u tom području uobičajen kao i grip".
Spor oko naftnih bušotina bio je prije okidač nego glavni razlog za invaziju Iraka na Kuvajt 1990. godine, prvenstveno zbog iredentističkih pretenzija Iraka na tu zemlju. Nakon sticanja nezavisnosti 1932. godine, Kraljevina Irak je proglasila šeik Kuvajt s pravom iračka teritorija, tvrdeći da je bio dio iračke teritorije sve dok je nisu stvorili Britanci.
Neki analitičari spekulišu da je jedan od glavnih motiva Sadama Huseina za invaziju bio kažnjavanje kuvajtske vladajuće porodice al-Sabah, koja nije htjela zaustaviti prekomjernu proizvodnju nafte. Kuvajtski emir šeik Jaber Al-Ahmad Al-Sabah i njegova vlada predvodili su tada prognanu vladu iz hotela u Taifu u Saudijskoj Arabiji.
Posljednja, ali ne i najmanje važna, bila je pretpostavka da je Irak odlučio uništiti naftna polja kako bi stekao vojnu prednost, vjerujući da će intenzivne dimne zavjese iz zapaljenih naftnih bušotina odvratiti ofanzivne zračne napade koalicije i osujetiti precizno navođeno oružje i špijunske satelite.
Sadam Husein i američko pogrešno shvaćeno zeleno svjetlo za napad Prije eskalacije sukoba, tadašnja američka ambasadorica April Glaspie je u razgovoru sa Sadamom Huseinom izjavila da Amerika "nema stav o arapsko-arapskim sukobima, poput neslaganja oko granice sa Kuvajtom". Nakon što je Vlada Kuvajta stala pri svojim stavovima, a egipatska diplomatija nije donijela nikakve rezultate, Sadam je započeo invaziju, ističući već tada želju za prijateljstvom sa SAD. Osude napada predsjednika Georgea W. Busha tada su bile iznenađujuće, jer je smatrao da Amerika neće imati problema s odlukom Iraka.
Na novinarsko pitanje zašto nije bila odlučnija u razgovoru s Huseinom, američki ambasador Glaspie je pomalo lakonski odgovorio: "Nismo ni slutili da će otići tako daleko".
Za razliku od osmogodišnjeg iransko-iračkog rata, elitna iračka Republikanska garda, poput 1. oklopne divizije Hamurabi ili 4. motorizovane pješadijske divizije Nabukodonosor, brzo je porazila kuvajtske snage, stigavši do grada Kuvajta za samo sat vremena.
Sa međunarodnom koalicijom predvođenom Sjedinjenim Državama okupljenom u iščekivanju invazije na Kuvajt, irački režim je odlučio uništiti što je moguće više kuvajtskih rezervi nafte i infrastrukture prije nego što se povuče iz zemlje. Bušotine su sistematski sabotirane od 16. januara 1991. godine, kada su saveznici započeli zračne napade na iračke ciljeve. Satelitski snimci otkrili su 8. februara prvi dim iz zapaljenih naftnih bušotina.
Gubici Prema izvještaju američke Agencije za zaštitu okoliša koji je zatražio američki Kongres, više od 700 naftnih bušotina, rezervoara za skladištenje, rafinerija i objekata u Kuvajtu je zapaljeno ili oštećeno. Procjene i danas variraju i kreću se od 605 do 732 naftne bušotine.
U martu 1991. godine, akumulirani finansijski gubici procijenjeni su na čak 10% od 90 milijardi barela kuvajtskih rezervi nafte, na osnovu izjave zvaničnika Kuvajtske naftne kompanije. Po tadašnjim svjetskim cijenama, to bi danas iznosilo 157,5 milijardi dolara.
Pored finansijske štete, požari su izazvali i brojne probleme koalicionim snagama u sukobu sa Irakom. Avion C-130H Kraljevskog saudijskog ratnog vazduhoplovstva srušio se zbog požara na prilazu aerodromu Ras Mishab u Saudijskoj Arabiji. Poginula su 92 senegalska vojnika i šest saudijskih članova posade, što je najveća žrtva među koalicionim snagama. Iračke protutenkovske snage su također uspješno koristile dimnu zavjesu u nekoliko bitaka.
Požari su povezani s onim što je kasnije okarakterizirano kao "sindrom Zaljevskog rata", kronični poremećaj koji pogađa vojne veterane i civilne radnike koji uključuje umor, bolove u mišićima i kognitivne probleme. Kasnije studije su pokazale da vatrogasci koji su gasili bunare nisu prijavili nijedan od simptoma koje su vojnici iskusili.
Kompanije odgovorne za gašenje požara u početku su bile Bechtel, Red Adair (sada Global Industries of Louisiana), Boots and Coots. Posljednja firma koja je preuzela zadatak saniranja štete je Safety Boss, koja se pokazala najuspješnijom, zatvaranjem i zatvaranjem većine bunara, njih ukupno 180.
Gašenje požara u Kuvajtu koštalo je 1,5 milijardi američkih dolara. Požari su gorjeli otprilike deset mjeseci, uzrokujući široko rasprostranjeno zagađenje, a procjenjuje se da je svaki dan izgubljeno oko 5 miliona barela (790.000 m3) nafte.
Gašenje požara i posljedice
Stručnjaci su predviđali da će požari gorjeti između dvije i pet godina prije nego što izgube pritisak i sami se ugase. Prema Larryju Flacku, naftnom inženjeru za Boots and Coots International, 90% svih požara u Kuvajtu od 1991. godine ugašeno je morskom vodom, prskanom iz crijeva velike snage u središte požara. Voda za požar je opskrbljena sušnom pustinjskom regijom prenamijenjenim cjevovodima koji su prethodno pumpali naftu iz bušotina u Arapski zaljev, prije nego što je većina njih oštećena iračkom sabotažom.
Za najupornije požare naftnih bušotina, plinske turbine su korištene za izbacivanje velikih količina vode velikom brzinom.
Američka mornarica
Na visini požara, dim je apsorbovao 75% do 80% sunčevog zračenja. Čestice su se podigle do maksimalno 6.100 metara, ali su relativno brzo uklonjene kondenzacijom jezgri oblaka iz atmosfere. Iako se scenariji koji su predviđali dugoročne uticaje na životnu sredinu na globalnom atmosferskom nivou zbog gorućih izvora nafte nisu ostvarili, dugoročni uticaji prizemnog izlivanja nafte bili su razorni po životnu sredinu u regionu.
Mješavina pustinjskog pijeska, neizgorene nafte i čađi iz zapaljenih naftnih bušotina formirala je slojeve tvrdog tarkreta koji je prekrivao skoro pet posto kopnene mase Kuvajta. Vegetacija u većini kontaminiranih područja u blizini naftnih jezera počela se oporavljati 1995. godine, a suha klima je također djelimično stabilizovala neka jezera.
Između 610 i 700 naftnih požara uništilo je 85% kuvajtskih naftnih bušotina. Ukupna količina spaljene nafte procjenjuje se na 1 milijardu barela, što je ekvivalentno 2,8 milijardi američkih dolara. Naftni požari doprinijeli su rušenju C-130 kraljevskih saudijskih zračnih snaga.
Invazija na Irak
Sličan scenario, na sreću u mnogo manjem obimu, viđen je tokom američke invazije na Irak 2003. godine. Iračke snage su tada zapalile oko 40 naftnih bušotina u Perzijskom zaljevu unutar Iraka, kako bi spriječile invaziju, a ti dijelovi naftnih polja su zapaljeni kao odbrambeni manevar, a koalicione snage su ih brzo ugasile.
U borbi protiv požara, američke snage imale su velikog saveznika u kuvajtskom timu Wild Well Killers, koji je formiran tokom Zalivskog rata 1991. godine i sastavljen od pojedinaca različitih specijalnosti, uključujući vatrogasce, operatere bušenja, inženjere nafte, pomoćno osoblje i bezbednost inženjeri. Uspješno su ugasili 41 požar na naftnim bušotinama u Kuvajtu 1991. godine, a svoje znanje i iskustvo potvrdili su u gašenju požara naftnih polja u Iraku, Rumaili, 2003. godine.
Iračke kopnene snage su tada postavile 18 km dugo odbrambeno minsko polje oko naftnih polja, koje je sadržavalo oko 100.000 mina.
Uz brojne ratne filmove, požari su bili i tema specifičnih dokumentarnih filmova koji su se bavili ovom temom. Imax dokumentarni film "Kuwait Fires" iz 1992. nominiran je za Oskara. Posebno su impresivne scene u kojima mađarski tim koristi svoj mlazni turbinski aparat za gašenje požara.
"Lekcije tame", film reditelja Wernera Herzoga iz 1992. godine istraživao je devastirana naftna polja u Kuvajtu nakon Zaljevskog rata. A Bechtel Corporation je proizvela kratki dokumentarac pod nazivom "Kuvajt: Vraćanje sunca" koji se fokusirao na napore u gašenju požara.
