Kako je vlast digla uzbunu i izazvala paniku, a ni sama ne zna šta radi

U trenutku kad bi sigurnost stanovnika Starog Grada trebala biti prioritet, vlast je pokazala koliko su zapravo daleko od stvarnih potreba i briga običnog čovjeka.

Skrivajući se iza hladnih naredbi i nespremni da odgovore na osnovna pitanja, uspjeli su izazvati haos i nesigurnost u životima svojih građana. Kao da je tako jednostavno reći ljudima da ostave domove, imovinu, uspomene – sve ono što su gradili godinama – i da bez pitanja i objašnjenja napuste svoj cijeli život. A sve to u trenutku kada se klizište opasno primiče njihovim pragovima.

Ono što su građani osjetili nije bila samo prijetnja prirodne katastrofe, već i ravnodušnost i nesposobnost vlasti koja upravlja njihovom sudbinom. Umjesto koordiniranih napora i jasnih informacija koje bi građanima omogućile pripremu za neizvjesno, vlast se odlučila za brzoplete naredbe, ishitrene obavijesti i nesnalaženje koje je samo povećalo strah i sumnju. Prepadnuti i nespremni, stanovnici su dobili kratku, zbrzanu poruku u popodnevnim satima: vrijeme je da se evakuišete. Ni plana, ni odgovora, ni trunke razumijevanja.

Sama Civilna zaštita, koja bi trebala biti ključna u kriznim situacijama, ostala je u nevjerici. "Odluka je zatekla i nas. Nismo bili obaviješteni da Kantonalna uprava Civilne zaštite planira evakuaciju danas," rekao je Čengić, priznajući da ni oni nisu znali šta se događa. Dakle, ne samo da nisu informisali građane – nisu ni ljude iz svojih redova. Zatečeni, zbunjeni i ostavljeni bez jasnog plana, ljudi koji bi trebali biti tu da pomognu su u potpunom mraku. Kako onda da građani vjeruju onima koji nisu u stanju uskladiti svoje redove?

Koliko god ova situacija bila ozbiljna, bolno je jasno da to vlast ne dotiče. Ministar, koji bi trebao biti stub odgovornosti i brige, pokazao je samo hladnoću i odsustvo empatije. "Postoji potreba za evakuacijom, o tome smo govorili dvadeset dana," izjavljuje, kao da su te riječi dovoljne da ublaže strah ljudi. Ali sve ostaje na praznim rečenicama. A onda, u samo jednom danu, ta potreba postaje hitna naredba – bez najave, bez pripreme, bez imalo ljudskosti. Kao da su svi ti građani brojevi, a ne ljudi sa životima, porodicama, nadama i strahovima.

Ipak, najviše boli hladnoća s kojom se igraju sa životima i povjerenjem onih koji su im ga poklonili. U svijetu birokratskih papira i zakulisnih igara, građani Starog Grada nisu dobili podršku, već samo dodatni teret. Njihovi životi pretvoreni su u još jednu stavku u političkom izvještaju, bez stvarnog interesa za sigurnost i bez iskrene želje da im se olakša situacija. Čitav sistem koji bi trebao biti njihov oslonac djeluje zbunjeno, bez zajedničkog jezika i bez pravog razumijevanja ozbiljnosti situacije.

Nepovjerenje koje su stvorili između sebe i građana opravdano je – kako vjerovati vlastima koje se međusobno optužuju, koje mijenjaju odluke kao prolazne vremenske prognoze, i koje uporno ne razumiju da su odgovorni za ljude koji ovise o njima?

Ovakav način upravljanja predstavlja tragediju u kojoj su najviše pogođeni upravo građani, oni čiji su životi i sigurnost ugroženi zbog nesposobnosti i neodgovornosti onih koji sjede u udobnim foteljama i odlučuju bez ikakve posljedice po sebe.