Plan Vlade RS da uspostavi novi sistem sajber sigurnosti, vrijedan 57 miliona maraka, ponovo je pokrenuo debatu o granicama nadzora, transparentnosti i zaštiti privatnosti građana.
Ugovor, potpisan s kineskom kompanijom ELINC još prošlog maja, osim njihovog hardvera i softvera, uključuje i primjenu ruskih sigurnosnih modela te izraelskih metoda obuke. Informacije o ovom projektu dugo su bile skrivene od javnosti, a tek nedavno su procurile na internom sastanku za odabrane službenike Vlade RS-a, što je izazvalo dodatnu zabrinutost stručne javnosti i analitičara.
Direktor Agencije za informacijsko-komunikacijske tehnologije RS-a, Dražen Višnjić, ističe da softver i hardver neće biti korišteni za nadzor građana, već za zaštitu kritične infrastrukture i institucija, uz poseban fokus na zaštitu djece od opasnih sadržaja. Višnjić tvrdi da je riječ o klasičnim firewall sistemima i infrastrukturnim rješenjima za sigurnost, a ne o „agresivnom softveru“ koji bi mogao zloupotrijebiti podatke građana ili medija.
Međutim, u javnosti se postavlja pitanje legitimnosti i sigurnosti ovog projekta. Analitičari i pravni stručnjaci upozoravaju da kombinacija kineskih, ruskih i izraelskih tehnologija, država poznatih po strogo kontroliranim informacijskim sistemima, potencijalno stvara okvir za nadzor koji je teško regulisati unutar demokratskih standarda. Advokat Aleksandar Jokić upozorava da u RS-u trenutno ne postoji nezavisni nadzor nad implementacijom ovog sistema, niti jasni zakonski mehanizmi koji bi spriječili zloupotrebu.
„Problem nije u tehnologiji sama po sebi, već u odsustvu institucionalnog okvira koji bi spriječio zloupotrebe. Nabavljamo moćan sistem bez jasnog nadzora i pravila igre, što ostavlja prostor za lične i institucionalne zloupotrebe. Transparentnost i društvena kontrola moraju biti uspostavljeni prije nego što se ovakav sistem implementira“, ističe Jokić.
Analitičarka Tanja Topić dodaje da iskustvo građana RS-a pokazuje duboko nepovjerenje u institucije koje djeluju netransparentno, posebno kada se radi o tehnologijama nadzora. „Objašnjenja vlasti da je riječ o zaštiti djece i kritične infrastrukture su pohvalna, ali zatvaranje trougla između Kine, Rusije i Izraela izaziva opravdane sumnje u demokratske namjere projekta“, naglašava Topić.
Detalji projekta ukazuju na široku mrežu infrastrukture: planira se uspostavljanje 15 čvorišta u RS-u do 2027. godine, sa centralnim data centrom na Elektrotehničkom fakultetu u Istočnom Sarajevu i glavnim centrom za podršku u Kragujevcu u Srbiji. Sistem bi uvezivao sve institucije RS-a, kombinujući kineske softverske komponente, ruske modele „hvatanja“ sajber prijetnji i obuku kadrova kroz izraelsku Sajber akademiju.
Iako vlasti tvrde da će sistem štititi državu, privredu i građane, uključujući zaštitu djece, nedostatak nezavisnog nadzora i regulative ostavlja prostor za zloupotrebu podataka i eventualnu kontrolu informacija i medija. Građani i stručna javnost tako ostaju u neizvjesnosti: ko će imati pristup sistemu, kako će se kontrolisati njegovo korištenje i koliko je moguće da tehnologija bude iskorištena u političke svrhe.
Ova situacija otvara šire pitanje: koliko RS može vjerovati međunarodnim partnerima iz država koje imaju autoritarne nadzorne modele, i koliko je moguće implementirati moćne tehnologije nadzora bez demokratskog okvira, zakonske kontrole i transparentnosti prema građanima. Dok vlasti insistiraju na sigurnosti i zaštiti kritične infrastrukture, sumnje u zloupotrebu i dalje rastu, a građani ostaju bez jasnih odgovora o stvarnom dometu i kontroli ovog ambicioznog projekta.
U konačnici, projekat koji bi trebao štititi institucije i građane RS-a postaje test za demokratske standarde, transparentnost i sposobnost vlasti da upravlja moćnim tehnologijama bez narušavanja prava i sloboda građana.
