-U Bosni i Hercegovini, politička arena često podsjeća na poprište za političke igre moći, gdje se održava status quo na račun stvarnih promjena.
Stoga se nameće ključno pitanje: Može li politika zaista postati pokretač stvarnih promjena koje bi donijele boljitak svima?
Analiza dugotrajnog istraživanja političkog pejzaža u BiH sugeriše da postoji neiskorišteni potencijal u političkim institucijama zemlje. Ključ transformacije leži u promjeni prioriteta i fokusa političara. No, postavlja se pitanje koliko je njima doista stalo do običnih građana i njihovih potreba.
Posljednjih decenija, politička scena u BiH postala je poprište gdje se političari često takmiče za održavanje ili osvajanje vlasti, bez istinskog fokusa na stvarne potrebe građana. Obećanja iz izbornih kampanja često ostaju neispunjena, a građani se pitaju kome mogu vjerovati.
Ono što najviše čudi je ćutanje naroda. Iako svaki dan gledamo i slušamo o krađi, nepotizmu i raznim javašlucima koji se dešavaju u našoj zemlji, a sve zahvaljujući političarima koje smo sami birali, mi ostajemo nijemi kao da se to nama ne dešava. Razvlače nam pamet i pozicija i opozicija prebacujući greške i odgovornosti jedni na druge, a u svemu tome mi i naša djeca trpimo i izvlačimo deblji kraj.
Pitam se samo da li više uopšte imamo pravo išta da kažemo i da li ćemo još malo znati ko smo, jer iskreno postali smo poput dresiranih klonova koji samo nijemo klimaju glavama, a jezik se razveže samo na tastaturama.
Svi smo svjesni da ti isti političari imaju nevjerovatan potencijal uticaja na društvo, ali ih treba napomenuti da su isto tako došli na te pozicije zahvaljujući ljudima koji su glasali za njih, i da bi zato trebali biti usmjereni na stvarne potrebe građana. Ukoliko bi se ta energija iskoristila na konstruktivan način umjesto što se bave raznim manipulacijama i obmanama, jedno je sigurno, a to je da bi se moglo postići i do 50% bolji uslovi života i stanja u zemlji.
Ovaj intenzivan fokus na političku vlast često rezultira zapostavljanjem stvarnih potreba građana i neispunjavanjem obećanja iz izbornih kampanja. No, građani imaju moć da ih podsjećaju na data obećanja i da zahtijevaju odgovornost političara.
Unatoč izazovima, postoji nada za promjene. Preusmjeravanje političke energije na konstruktivan rad na programima i ispunjavanje obećanja moglo bi rezultirati nevjerojatnim poboljšanjima u društvu. Međutim, ova promjena paradigme ne bi trebala biti samo odgovornost političara, već i građana.
U zaključku, možemo samo reći da je krajnje vrijeme da politika postane instrument za ostvarivanje stvarnih promjena u društvu. Ako političari usmjere svoju energiju na rad na programima i ispunjavanje obećanja, a građani preuzmu aktivnu ulogu u političkom procesu, možemo se nadati boljoj budućnosti za sve nas.
Sada je vrijeme za akciju i transformaciju politike u korist građana.
