Kao po scenariju lošeg sitkoma, predizborna kampanja u Bosni i Hercegovini ponovo se pretvara u cirkus u kojem političari natječu ko će zvučati gluplje, izgledati teatralnije i obećati nemoguće sa više patosa.
Gradovi su preplavljeni plakatima na kojima se smiješe lica beznačajnih kandidata, praćena sloganima koji toliko zrače prazninom da je pravo čudo što ih nije usisala crna rupa.
Svi smo već prošli kroz to – “Bolje!”, “Jače!”, “Nastavljamo!” Čime to nastavljamo? Kolektivnim amnezijskim zaboravom svih njihovih prethodnih neuspjeha? Zvuči kao da umjesto političke debate gledamo TV reklamu za deterdžent koji "pere i pegla u jednom potezu".
U posljednji tren, pred očima javnosti, asfaltira se po par metara ceste – naravno, nikad previše da se slučajno ne biste navikli na luksuz stalnog puta. A dok taj put vodi direktno u politički ponor, političari nas bombardiraju ispraznim obećanjima kao da biramo mis svemira, a ne budućnost zajednice. Ali hej, važno je da oni dobro izgledaju u spotovima, zar ne?
“Vizuelno predstavljanje? Ma, tu su prvaci!”
Stručnjaci su jednoglasni – politička scena je evoluirala u medijski spektakl gdje umjesto programa dobijamo fotoshopirane političare, uvježbane osmijehe i promocije koje bi više odgovarale promociji nove linije kozmetike nego vođenju države. Kad bi političke kampanje bile film, vjerovatno bi bile nominirane za Zlatnu Malinu, i to ne zbog scenarija.
Naravno, tu je i omiljena karta – nacionalni identitet i "tradicionalne vrijednosti", jer zašto se baviti stvarnim problemima kad možete mahati zastavama i evocirati neka davna vremena koja ionako niko više ne pamti. U međuvremenu, stvarni problemi poput obrazovanja, ekonomije i infrastrukture ostaju zakopani pod slojevima marketinškog šarenila i predizbornih skečeva.
Ako bi ova kampanja imala tematsku pjesmu, vjerovatno bi to bila neka loša pop stvar, puna ispraznih refrena, a političari bi plesali na sceni, gledajući nas direktno u oči dok izgovaraju fraze poput: “Mi smo vaši spasitelji” – i to bez treptanja. Jer hej, bolje je zabaviti narod nego ga suočiti sa stvarnošću.
"Blato na sve strane!"
Za kraj, spektakl bi bio nepotpun bez međusobnih optužbi. Umjesto suvisle rasprave o stvarnim planovima, dobijamo besramno blaćenje i takmičenje u tome ko će kome bolje podmetnuti nogu, jer valjda misle da ćemo zaboraviti sve što smo ikad o njima znali. “Ne brinite, mi ćemo vam reći koliko smo loši, ali budite uvjereni da su oni još gori!” – kao da nam to nije jasno već decenijama.
I tako, dok mi sjedimo i gledamo ovaj politički teatar apsurda, oni ponosno marširaju prema svojim foteljama, potpuno nesvjesni da, kad jednom sjednu, mi ćemo se opet pitati – zar nismo već prošli kroz ovo?
