Kad režim donosi zakone za koje unaprijed zna da ih neće poštovati, a onda se ponaša kao da se ništa nije desilo, to nije ni pravna država ni politička igra – to je bezočna prevara naroda.
Republika Srpska, tačnije režim koji se zaklinje u njenu svetost, postala je laboratorija licemjerja u kojoj se istovremeno donose zakoni, krše zakoni i hapse oni koji su ih uzeli za ozbiljno.
Radovan Višković, premijer Republike Srpske, sada “hrabro” izjavljuje da bi se rado odazvao Tužilaštvu BiH – ali u Banjaluci. Da stvar bude luđa, poziva tužioca koji po zakonu kojeg je sama Narodna skupština usvojila – ne bi smio ni da pređe međuentitetsku liniju u pravosudnom kapacitetu. Drugim riječima, Višković poziva u goste instituciju koju je njegov režim zvanično proglasio nepostojećom. Ako to nije apsolutni pravni i politički sunovrat – šta jeste?
Poslanica Liste za pravdu i red Zaga Grahovac ne okoliša – kaže ono što bi trebalo da bude očigledno i prosječnom srednjoškolcu: „Sporno je to što smo donijeli zakon o zabrani rada Tužilaštva BiH na teritoriji Republike Srpske, genije.“ Višković, dakle, ili ne zna šta je usvojeno, ili glumi da ne zna – što je u oba slučaja poražavajuće za jednu funkciju premijera.
Ali Višković nije sam u ovom teatru apsurda. Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske i apsolutni lider političke trgovine, nudi “zamrzavanje zakona” koje je lično gurao kroz Narodnu skupštinu. On sada traži kompromis, i to sa „nametnutim“ visokim predstavnikom Kristijanom Šmitom, čije postojanje istovremeno ne priznaje. Ova shizofrena politika, u kojoj ne priznaješ instituciju, ali pregovaraš s njom, postala je norma.
Nenad Stevandić, predsjednik NSRS, igra treću dimenziju šizofrenije: sad bi da piše novi ustav, sad ne bi, ali zato trguje zakonima k’o na vašaru – ako vi povučete svoje, mi ćemo naše. U međuvremenu, SIPA i Tužilaštvo BiH koje su „zabranjeni“ na papiru, nastavljaju hapsiti po Srpskoj bez ikakvog otpora. Gdje su sada viškovići, dodici i stevandići da to spriječe? Ili je to bilo samo za televiziju i jeftine aplauze?
Tanja Vukomanović iz PDP-a ne štedi riječi. Naziva ovu vlast najnedosljednijom ikad, a njihove poteze avanturizmom i čistom trgovinom Republikom Srpskom. I ne samo to – ona tačno identificira stvarni problem: “Desila se opcija u kojoj se gaze institucije, prije svega Narodna skupština Republike Srpske, jer je usvojeno nešto što se ne poštuje.” Ako zakon koji si sam napisao, potpisao i usvojio – ne važi za tebe, zašto bi onda važilo bilo šta drugo?
Jelena Trivić, predsjednica Narodnog fronta, brutalno precizira: sve ovo nije ništa drugo nego „poligon za političku trgovinu“. Zakoni koji se ne primjenjuju, institucije koje su „zabranjene“ ali ipak funkcionišu, i režimski lideri koji sjede u Sarajevu i raspoređuju fotelje na državnom nivou dok se kod kuće zaklinju u separaciju. Ako nije licemjerno, onda je šizofreno. A najviše je – pogubno.
Jer, kao što Trivićeva napominje, sve odluke Ustavnog suda BiH i dalje se primjenjuju u RS, SIPA i dalje djeluje, Sud BiH i dalje procesuira, a Tužilaštvo BiH još uvijek diže optužnice. Sve to znači samo jedno – Republika Srpska je pod kontrolom institucija BiH, ali režim laže narod da nije. Sve je to, kako kaže Trivićeva, omogućio upravo SNSD – isti onaj koji sad pokušava da se opere pred narodom.
Ostaje pitanje: ako ste zabranili institucije, a i dalje ih priznajete, ako ste donijeli zakone, a sami ih gazite, ako optužujete druge za izdaju, a vi prvi pregovarate sa strancima – ko je ovdje izdajnik? Vi ili oni koje tako zdušno napadate?
U režiji vladajuće elite RS, zakon je postao samo još jedno sredstvo manipulacije – sredstvo za stvaranje tenzija, odvlačenje pažnje i izgradnju lažnog patriotizma. A sve zarad fotelje više, pozicije više, ili miliona više. Sve drugo je, kako reče opozicija, izgubljeno vrijeme – i za Republiku Srpsku, i za one koji još uvijek vjeruju da politika može biti pošten posao.
